Marketing
Sandor Marai
O Sandoru Marai-u sam prvi puta čitao u kolumni M. Jergovića iz serije „Subotnja matineja“ pod naslovom „Daj mi snage“ objavljene 18.01.2014. U jednom odlomku autor piše:
"U strašna doba, 1944. godine, kada mu je domovina nakon godina iznuđene neutralnosti dopala njemačke okupacije, upisao je u dnevnik: “Ljudi nikada nisu tako opasni kao kad se svete za grijehe koje su oni sami počinili.“
Kolumna, a pogotovo ova rečenica, ponukala me da odem u gradsku knjižnicu i potražim autora koji je izrekao tako mudru rečenicu. Rezultat posjete je bio da sam kroz mjesec dana pročitao četiri njegove knjige.
O toj knjizi na portalu „Moderna vremena“ Dragan Jurak između ostalog piše:
U „Buntovnicima“ petorica prijatelja upravo su položila maturu i sada čekaju poziv za mobilizaciju. Rat koji bijesni na vanjskim granicama njihova svijeta rat je očeva i starije braće. (…) Kad je rat izbio krenuli su u prvi razred i bilo ih je pedeset. (…)
Četiri ratne godine kasnije ostalo ih je samo sedamnaest koji su mogli pristupiti maturi. Ostali su se putem pogubili.
(…) Petorica maturanta razvili su čitav sistem koji je uključivao opijanje, potkradanje roditelja, preziranje „njih“ – profesora, svećenika, bravara ili pekara – onoga u što oni vjeruju, onoga što oni poštuju, odbijanje njihovih zakona, sjedenja za istim stolom s njima, života s njima. Generacijske pobune jednako su poticale loše ocjene iz latinskog (…) ili to što će za nekoliko mjeseci biti prisiljeni salutirati pred narednikom za obuku. „Intelektualne napore nisu prezrivo odbacivali jedino onda ako ti nisu u konačnici vodili nikakvom praktičnom cilju.
Druga, meni najbolja od tih četiriju.
Ljubavni roman s elementima trilera, ali na jedan poseban način. Roman završava kratkim 20. poglavljem koji na specifičan način pokazuje svu dramatiku priče. Donosim ga, s nadom da će štioce ovog posta ponukati da od tog autora pročitaju barem taj roman.
General se vratio u svoju sobu. Na kraju hodnika čeka ga dadilja.
- Sada si mirniji? – pita ga dadilja.
- Da – kaže general.
Zajedno idu prema salonu. Dadilja zabrza sitnim koracima, kao da je sad ustala i krenula obavljati jutarnje poslove. General korača sporo, oslanja se o štap. Prolaze hodnicima ispunjenima slikama. Praznina koja označava prazninu Kristitnina portreta zaustavi generala.
- Sada opet možeš sliku vratiti na njezino mjesto.
- Da – kaže dadilja.
- Nema značenja - kaže general.
- Znam.
- Laki noć, Nini.
- Laku noć.
Dadilja se digne i sitnim rukama na kojima se naborano prilijepila žućkasta koža na starčevu čelu crta znak križa. Poljube se. Poljupcem nespretnim, kratkim i osobitim: da netko vidi vjerojatno bi se nasmijao. Ali kao svaki ljudski poljubac i taj je, na svoj groteskni i njezan način, odgovor na pitanje koje se riječima ne može izgovoriti.
Zašto se slika Kristine može ponovo vratiti na svoje mjesto saznat će te ako pročitate roman od stosedamdesetak stranica.
Treća je ljubavna, ali koja o ljubavi ne piše kao što to pišu ljubići iz „Glorije“ koje čitam dok sjedim na 'prijestolju' ne bi li se lakše riješio 'otpada'.
Iz nje donosim slijedeći citat:
„Ispuniti svoje obveze“ – kako su to tvrde i teatralne riječi! Čovjek živi…i onda jednog dana shvati da je „Ispunio“ ili „nije ispunio“ svoju obvezu. Napokon shvaćam da i nismo toliko svjesni onih kobnih i velikih odluka koji određuju tu znakovitu sudbinsku crtu u našem životu, kao što bismo to kasnije, u trenutcima sjećanja, željeli vjerovati.
Četvrta je
O glavnom junaku romana sam autor na početku knjige u Bilješci, između ostalog, piše:
Čitatelj će u crtama lica i u osobinama mojeg junaka zacijelo uočiti sličnosti koje upućuju na karakterističan profil Giacoma Casanove, tog glasovitog pustolova 18. stoljeća. (…)
Moj junak vraški nalikuje onom na sve spremnom, a pri tom ipak silno nesretnom, putujućem djetiću bez domovine (…). Olakotna je okolnost možda u tome što me sasvim neromaneskni karakter mojeg junaka daleko više zanima od njegove romaneskne životne priče.
* * *
Napomena:
Ovu crticu o četiri pročitana romana, meni do tada nepoznatog autora, napisao sam točno prije pet mjeseci. Čekala je u zapećku 'Neobjavljenih postova' i da nisam u 'duuuubokom bunaru', čekala bi još uvijek. U očekivanju da se na vrhu bunara pojavi trunka svjetlosti, odlučih je objaviti, tek toliko da ovaj mjesec ne prođe bez posta.
Post je objavljen 22.10.2018. u 21:22 sati.