Sjedim vani na stepenicama i upijam večernju hladnoću. Palim cigaretu i gledam u nebo. Kiša je pala večeras, no sad se oblaci počinju razmicati i pojavljuju se prve zvijezde.
Mala svjetla u velikoj daljini.
Tako se nekako i osjećam.
Izvlačim se iz dvotjedne epizode. Na trenutke je zbilja bilo loše. Ne onako kako zna biti kad pogodi svom svojom silinom, no bilo je u mjeri da se ne izvlačim neokrznuta.
Još uvijek sam slaba i krhka.
Ali... I negdje u tmurnim nebima moje duše javljaju se prve zvijezde, stidljivo, između oblaka.
Pali se plamen u meni. Ok, još je plamičak, ali tu je.
Voljeni mi je jučer rekao da blistam.
Brišem si tugu iz očiju skupljanjem lijepih trenutaka i čuvanjem duboko u sebi. Mnogi dragi ljudi, od kojih neki ovo čitaju, zaslužni su za to.
Jedno veliko hvala za sve njih.
Za ovaj plamičak, malo svjetlo u daljini... Nadu.
Post je objavljen 18.10.2018. u 21:02 sati.