Čitam koja se djela spominju kao neprijateljska u tkz. bijeloj knjizi, djela davno zaboravljena poput drame "Golubnjača", sve redom odvratna vođena "ressentimentom", Nietzsche je koristio taj pojam za ono što je najviše prezirao, a moglo bi se raznoliko prevesti (zločesto sjećanje, osvetnički prezir...), djela kojima su u središtu bili pokolji, koje su neprijateljski narodi vršili u prošlosti, djela koja gledano iz današnjeg kuta, nisu bila ništa drugo nego rana umjetnička priprema za mržnju prema bližnjima i nadolazeće nove ratove.
Taj ressentiment se ponovo osjeća, ja ga ignoriram jer je meni već više manje nebitno u kojem smjeru će se stvari odvijati, pokušavam ponovo pokušati rješavati stare sudske sporove, što reče moj vršnjak, e sad bih u novom ratu bio dragovoljac, kad nemam više što izgubiti, barem da se još jednom životinjski izdivljam.
Pomirio sam se s psom, jutros je sve opet odlično funkcioniralo, hranimo se odlično, na poslu imam uzak krug dobrih ljudi oko sebe, to su te važne stvari, s učenicima nikad problema imao nisam...