(how big, how blue...)
da ti kažem da se ta boja očiju koju spominješ
gotovo više i ne vidi,
da je, čak i posve izblijedjela,
uporno skupljala tragove nestajanja
nazivajući ih pritom nekakvom otužnom sigurnošću;
da se o takvim rukama
nikada nije govorilo glasno,
a svejedno bi nosile, donosile
one drugima uvijek suvišne stvari
(nikom potrebne riječi i molitve za osjetila
u koja bi odgodili dodire).
da ti ispričam kako nakon svega
više ne znam oblikovati ni ono bitno za reći,
da je voda, potopivši i gradove i brane,
uništila čak i melodiju vlastitih meandara
kako bi me gotovo nepovratno opustošila
(i da bi kasnije na tom zgarištu uskrsnula
svoje najplodnije imanje).
da ti pričam kako se osjeća takva plava,
kako joj se prepušta nakon što se posve izgubiš
u njezinom središtu
i kako se zatim oblikuje i želja i poniznost i nadmoć
prije nego ti pruži svoje otporne ruke.
kako se zapravo osvajaju prostori
napuštenog vlasništva,
ona ničija zemlja.
pa da se i uplašiš intenziteta tog prodora,
a svejedno ostaneš tu.
_______________________________
neka zgarišta
zatim, neki temelji
Post je objavljen 15.10.2018. u 14:15 sati.