Nakon ranog doručka uz minere koji su se spremali na akciju razminiranja, pozdravio sam se s njihovim psima, promrzlim poput mene, koji su me dobroćudno gledali s kamiona i startao šetnju u hladni magloviti Gospić. Lijepa priroda i depresivno okruženje, kao da je još jučer bio rat, tek u centru sam vidio par starijih ljudi koji su išli u crkvu. Uostalom vidim po zaostalim plakatima, kakve su društvene aktivnosti, predstavljanja dvije najkontroverznije knjige u posljednje vrijeme, ono tipa kako svi mrze Hrvate i iznose laži o logorima, vidio sam guglajući stranicu nesretnog hotela, da je sve bilo prepuno odabrane publike, a i redovito se održavaju druženja harmonikaša, bar nešto veselo, osim ako i tu ne vježbaju odabrane popevke. Ruševine su i blizu centra, valjda da ne izađu tek tako iz podsvijesti, a vidim da su bili organizirani busevi za Vukovar s preciznim uputama, gdje se prijaviti.
Divne boje jesenje, mislim da ću ih iduće godine izbjeći, ako se bude igralo u istom mjestu, a pogotovou istom hotelu.