Do unatrag par godina često sam viđao jedan stariji bračni par kako šeta ulicom u kojoj živim. Kako smo se znali iz viđenja, uvijek smo se i pozdravljali. I tako jednom, dok sam šetao sa fotoaparatom oko vrata, sretnemo se, i muž kaže meni "Momak, a jel bi ti nas uslikao?". Bez oklijevanja odgovorih "Naravno da bih." I tako oni zauzeli pozu, ja okinuo nekoliko slika, i dogovorimo se da im prvom prilikom dostavim slike, što sam i učinio. I to besplatno.
Nedugo nakon toga, na njihovom ulazu je, nažalost, osvanula osmrtnica. Muž je umro. Njegovu udovicu sam i dalje povremeno viđao, i naravno i dalje smo se uvijek pozdravljali...
I tako, prije nekoliko dana, ponovno ju sretnem, pozdravim, ona odzdravi i kaže mi...
"Znate, gospon, one slike kad ste slikali mene i mog pokojnog muža... Gledam ih svaki dan. To su nam zadnje zajedničke slike."
Post je objavljen 14.10.2018. u 15:44 sati.