U odmaku od vremena koje prolazi
ljubav je spavala, udomljena i sretna,
pomalo zaboravljeno sjetna.
Vratit ću te opet u moje pjesme,
opet ću zavezati ovaj globus
uz Mjesec koji Svemirom plovi,
opet ću utamničiti onu tajnu
koju sam čuvala i od sebe same,
iz svakog detalja prepoznala sam
oblik, znanje, moć,
iz svakog tvog pogleda
dobila sam noć.
Bez glasa, u tišini,
dozvat ću opet tvoje ime u moje pjesme,
opet ću uspavati srce
i umotati ga u finu svilu nemira
pa otpustiti u dubine zlatne zore.
Tonem opet u Mjesečev sjaj,
srce osjeća da nema te u pjesmi,
da nema te u životu...
opet negdje lutaš sam,
zaustavljen stoljetnim dahom postojanja
i oduzimaš se sam od sebe
misleći gorko na mene,
živ izvana, mrtav iznutra,
sa leđima od bjelokosti i bez daha,
poguren i zaboravljen,
dolutao si opet na moj put
i poput urne pune praha neživog stvora
pogledom mi govoriš:
„i to se voljeti mora“.
Ostala sam pokora tvog života,
iz glazbenih sfera
dolutam ti u kutak sna,
a iz nežive nule
nikad nećeš udahnuti
život vrebaču ljubavi,
jer tek kad sve poderotine
svoje duše skupiš u ruke,
odlutaš na hrid i baciš ih daljinama,
shvatit ćeš koliko si me krao
u tim silnim životima.
Odlutaj iz mog kraljevskog nemira,
zaustavi opet vrijeme na 14.20h
i kreni iz početka,
držat ću te tako u vremenu i prostoru
zavezanog poput ovog globusa
kojeg vežem za Mjesec
što Svemirom plovi
sa utamničenom tajnom
koju sam čuvala
i od sebe same.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7889-28-9 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.