Jedan od problema s kojim je foto-amateri znaju susresti je tzv "kronični nedostatak fotografiranja", a glavni razlo tome je najčešće ,koliko god to neobično zvučilo, posao kojim se profesionalno bave.
Naime, ta razliku od fotografa profesionalca (koji čitavo vrijeme samo fotografiranju i od toga žive), foto-amater može biti bilo tko, građevinar, kuhar, poljoprivrednik, kirurg... Drugim riječima, ako su zaposleni, mogu fotografirati samo u svoje slobodno vrijeme. A ovisno o poslu, tog vremena može biti zapravo vrlo malo...
Ta nemogućnost redovitog bavljenja fotografiranjem rezultira time da osoba koja je prije zaposlenja bila revni foto-amater s vremenom "zahrđa"... Pa se počne događati da unatoč tome što je dugo godina u fotografskim vodama više ne uočava kadrove onom lakoćom kojom ih je prije uočavao, sporije reagira u trenucima kada se ukaže prilika snimiti nešto zgodno (a što pak rezultira velikim brojem "promašaja"), odnosno općenito mu nedostaje "agilnosti" prilikom hvatanja i namještanja kadra.
[Čisto primjera radi, dok sam bio nezaposlen, imao sam mogućnosti i vremena po cijele dane lutati gradom u potrazi za kadrovima. Sada, kad imam stalni posao, za fotografiranje mi ostaje samo vrijeme nakon posla, ako nemam nekog drugog posla i nisam previše umoran, vikend ako nije radni, te praznici i godišnji odmor...op.a.]
To pak zna kod fotografa-amatera izazvati popriličnu frustraciju i stvarati dojam nazadovanja.
Post je objavljen 09.10.2018. u 18:47 sati.