Za osobu koja ovoliko puno piše, moram priznati da poprilično loše komuniciram. Držim se po strani, onako usamljenički. Nekako mi to odgovara. U tišinama se najbolje osjećam.
Međutim, vrijeme mi je da se priviknem na činjenicu da nisam više sama. Da postoje ljudi koje moje tišine ili par stvari koje kažem u afektu mogu povrijediti.
Naime, sklona sam taloženju. Brutalno sklona. Sitnica po sitnica i dolazim do granice pucanja.
Pogotovo u fazi spuštanja. Lako me povrijediti. Suviše lako. A ja se ogrčem tišinom. Jer, tišina mi djeluje utješno. U tišinama sam neranjiva.
Ovih zadnjih tjedana kako smo bili na tečaju, moj zaručnik i ja smo shvatili da do sad zapravo nismo kvalitetno komunicirali. Moram priznati da je veći dio krivnje za to bio na meni. A i oboje smo takvog, šutljivog karaktera. Često nam i ne treba mnogo riječi.
Međutim, jučer je on inicirao razgovor da si kažemo što nas smeta. Znam da mu moje izmjene faza svakako nisu lake. Dvije veze su mi pukle baš za vrijeme izmjene faza. Obje zato što sam drugu osobu tjerala od sebe. Njemu sam počela raditi isto. Znam da ga je to povrijedilo.
I ja sam mu ispričala neke stvari koje su mučile mene. Inače to ne radim. Kažem, taložim sve dok ne dođem do granice pucanja. Ne radi se o nekim velikim stvarima, ali ipak su me boljele. Obećali smo raditi na tome.
I tako... Počinjemo s novim pojmom za mene. Komunikacija. Obećajem da ću ovaj put biti otvorenija.
I ne obavijati se šutnjom više.
Post je objavljen 09.10.2018. u 10:30 sati.