Nakon nekoliko dana utapanja u samosažaljevanju, sasvim iznenadno, nađe me moja Urbana Amazonka. Povremeno mi netko treba opaliti virtualnu šamarčinu da bih se malo prodrmala.
Ona to veoma efikasno radi.
Izmjenjujemo poruke brzinom svjetlosti. Zadnji mjeseci su joj bili osobito teški. Zdravstveni problemi, prekid od osobe koju je voljela, problemi s nalaženjem posla. Ali ne da se ona. Uvijek sam se divila tako jakim ljudima. "Neš ti meni", kaže. Uz prijetnju opscenostima ako nastavim biti jadna.
Takvu je poznajem i volim. Upoznale smo se taman kad sam se vratila na fakultet nakon liječenja. Nekako smo si sjele na prvu. Bile smo totalne suprotnosti. Njezina pričljivost sasvim je lijepo upotpunjavala moju šutljivost. Jedna je od osoba koju svi poznaju u Carstvu Žute Cigle (naš fakultet).
Koliko smo samo kava popile i cigareta popušile zajedno u Rupi. Kaže, Rupa nije ista bez nas. Počela se unutra muvati svakakva ekipa. Većina nas starih je otišla dalje. Ona svejedno zna hodočastiti u Rupu.
Uglavnom, u razgovoru nekako smo podigle jedna drugu. Obećala sam joj da neću pipkati pivce, a ona je meni obećala da neće pipkati čokoladu. Voli čokoladu više nego ja volim pivce.
I odlučile smo učiniti nešto za sebe. Zadnjih godina sam se jako opustila fizički, a sad je i ona zbog zdravstvenih problema. Odlučile smo natjerati jedna drugu da zdravije živimo.
Obećala je posjetiti, ali to se lažemo već godinama da hoćemo. Tek ovog proljeća sam je prvi put posjetila nakon dvije godine laganja da će to biti skoro. U vanrednim prilikama. Zagrlila me i gotovo plakala od sreće. Postoje ljudi kojima ne moraš biti prostorno blizu da bi bili blizu srcem.
Post je objavljen 08.10.2018. u 09:41 sati.