Budim se na njegovoj strani kreveta. Prije alarma. Hladni jutarnji zrak i lagano udaranje kapi kiše o prozor. Motam se čvršće u deku. Još uvijek je mrak.
Još uvijek sam omamljena lijekovima od večeri prije. Razbila sam se u milijune komadića.
Oštrih. Bodu mi dušu. Nemilosrdno.
A ipak, novo jutro donosi nadu. Još sam tu. Još uvijek mogu voljeti.
Mrak u meni još uvijek nije pobijedio.
U jednom trenutku sam bila na rubu odustajanja. Od svega. Od nas.
Stisnula sam se tada na njegovu stranu kreveta. Tražila njegovu toplinu.
Pronašla sam na jastuku zalutale čestice njegovog mirisa.
Bilo je dovoljno da se podsjetim da još mogu čeznuti. Za njim.
Post je objavljen 02.10.2018. u 12:06 sati.