dan se skraćuje i stanje svijesti je drugačije, mrak je i ne smiješ više na ulicu nego u krevet, na telki dosjei X
vani je samo još dvoje-troje djece čije obitelji su sjebane, roditelji razvedeni ili alkoholičari dobri s doperom s kraja ulice karaulom koji se tu i tamo klati pored dvorišta
svanut će jutro, ali sad su u igri nejasni strahovi i čudni oblici po lamperiji, u pozadini prigušena špica lige prvaka (the champions), kakav apsurd
sve naginje prema neutješnom iako voliš i školu i ritmiku i engleski, najbolja si i vođa i predsjednik i odlikaš i snajper i svakom loncu poklopac
* * *
makro pozadina djeluje sigurnije nego mikro epizode i to je kukavičkluk jer ja nisam joker da režiram kaos, nije ovo crkva da svatko moli za sebe, nije ovo plaža pa da možeš laganini u šlapama, treba malo uvaliti pedalu, jer što ako čovjek biva jer ideja postoji samo opisno, što kažeš na to dok stojiš sa strane u mraku i pričaš ovaj vic, jel i tebe sram što se uvijek od istih stvari umaraš a nikada ih nećeš biti sposoban prozvati
obrazac jednake discipline i odgovornosti prenesi na sva polja djelatnosti - jedan od upisanih kodova, nećemo od toga bježati, jebeni teddy uvijek je iznova luzer, u svakom loopu, luzer, luzer, luzer
kada odselim, kao turner u hollywood, za sve što stvorim reći ću "jebiga, to je jedino što sam imala", kontrolirani fanatizmi u estetski skladnoj cjelini + vraćanje tome iz bilo kojih daljina po cijenu bilo kakve izdaje, jer bitke se ne vode, bitke čak niti ne postoje, bojno je polje iluzija filozofa i budala a kazaljka od malena gravitira prema neutješnom, u svakom loopu, ne sjećam se tko sam & slučajno postajem isto, vrijeme prolazi
Post je objavljen 17.09.2018. u 14:54 sati.