Predložio sam Flaciusu da tijekom svakog našeg susreta na svoj, jedinstveni, flacijanistički način, jasno i koncizno, protumači po jednu narodnu poslovicu koje toliko voli.
- Treba poć h maše tamo kade zvoni.
Idi na misu u crkvu u kojoj zvoni.
Pada mi na pamet Golub. Odličan je moj prijatelj Ivan Golub:
''F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil. Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi.''
Po naši bi bilo: ''Va Librete piše da je Boh šloveka od zemlji stori. Je, ali od one zemlji na ke se šlovek rodi.''
Alora, dakle, mene je, šloveka, Onaj kojega nisam spoznao, onaj koji je nespoznatljiv, ili kojeg moja velikost ne može shvatiti, stori od naše zemlji. Sjetim se crkve svetog Danijela proroka koju je moj otac sagradio na našem imanju. Sjetim se te crkvice i njenog zvona. Zvono te crkve meni zvoni.
Nisam bio na misi od krizme, ali poštujem crkvu i prepoznajem kao svoje zvono crkve. Ne idem za tuđim zvonima. Kao agnostik, tuđe poštujem svoje ne dam.
Ili kako pjeva John Donne koji je umro, ako se ne varam 1631., a bio je prema mojim današnjim, stogodišnjim kriterijima, još mladić od niti šezdeset godina:
every man is a piece of the continent, a part of the main.
If a clod be washed away by the sea, Europe is the less,
as well as if a promontory were, as well as if a manor of thy friend's or of thine own were.
Any man's death diminishes me because I am involved in mankind;
and therefore never send to know for whom the bell tolls; it tolls for thee.
Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje,
ako more odnese grudu zemlje,
Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav rt,
posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti;
smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu;
i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni.
Post je objavljen 13.09.2018. u 22:06 sati.