Pozdrav svima...
Možda nisu vrijedni spomena ali da nema njih ja ne bi imala o čemu pisati.
Našli smo se u sredini,u Njemačkoj u koju smo došli raditi da bi si priuštili nešto više. Nešto što smo u domovini mogli sanjati. Nije da sam bila kruha gladna ali nisam ni mogla ispuniti sve svoje želje a ponekad ih ima previše. Ali ipak smatram da su skromne. Neki su došli raditi poput mene i radit će bilo šta samo da dobije plaću jer uostalom zato smo ovdje. Ali uporna potreba za dokazivanjem očito nema kraja. Kada sam upoznala svoje kolege,usputne prolaznike i muževe prijatelje nisam mogla vjerovati kako su svi jako dragi,jednostavni i ljubazni,no vrijeme je pokazalo svoje. Znam da toga ima svuda,da nismo svi savršeni i da svatko ima svoje muhe ali neki su očito rođeni da bi se dokazivali i na sve načine pokušali biti bolji od drugih. Pa tako i jedna gospođa koja mi može biti majka,pa skoro i baka,ima veliku potrebu dokazati meni i kolegama da je bogatija od nas,da nosi samo markiranu odjeću,da joj čak i donje rublje mora biti s potpisom i da ima najbolju školu a mi smo nula. Nikada ne nosi jeftino jer smatra da zaslužuje bolje. Gospođa (nazovimo je tako) živi već 11 godina u Njemačkoj i ne zna 10 riječi na istome. Ovo nije da se hvalim ali u 3 mjeseca mislim da znam i previše pa gospođi uvijek dam do znanja da ne moram imati najvišu školu da bi bila pametna i da radimo isti posao i za istu plaću gdje nas na razgovoru nitko nije pitao koju tko školu ima jer nije bitno. Gazdi trebaju radnici a nama euri. To je bitno. Zato smo ovdje. Kada sam je pitala zašto ne radi to što je završila silne fakultete po inozemstvu rekla je da ne zna jezik,na što sam rekla da očito ima dovoljno novaca za tečaj,ali je rekla da je prestara. Moje mišljenje je da čovjek nikada nije prestar da ostvari svoje snove. To je samo jedan od primjera,a ima ih još gdje ljudi uporno moraju biti bolji,imati više novaca,skuplju odjeću i bolji stan. Ali odijelo ne čini čovjeka.
Često se pitam što je u ljudima tako tužno i jadno pa moraju tako. A s time samo odbijaju okolinu. Kao što sam rekla,ovdje smo svi došli raditi i provedemo preko tjedna dosta vremena zajedno. Ovdje smo u tuđini,bez obitelji,bez prijatelja koji su nam posvuda... Bilo bi ljepše kada bi pričali o vedrijim temama a ne se natjecali tko ima što bolje. Ja često kupujem odjeću u Lidlu i trgovačkim centrima i nisam po tome gora od nekoga. Nisu ni ostali ljudi koji rade tako. I neće me uvjeriti u suprotno. Samo je žalosno što djecu i unuke uči istome. S obzirom da takve pomalo ignoriramo i da su svjesni toga nadam se da će se promjeniti bar malo. Ni za to nikada nije kasno. Kao što nikada nije kasno da se ispričaju za neke loše stvari,ružne riječi i djela. Da koji put iskreno pitaju hej kako si a ne da pitaju e kako si jer očekuju odgovor da sam loše i da mi život nema smisla. To je ono nešto jadno u ljudima a što je još žalosnije,kao što sam rekla.to su starije žene. Žene koje mi po godinama mogu biti majke i žene koje bi mi trebale biti uzor i primjer jer i same imaju djecu mojih i sličnih godina.
Ali kako uvijek gledam pozitivne stvari tako gledam i kod njih,ono lijepo u dubini duše. Ono lijepo i osjećajno što ima jedna gospođa koja radi s nama. Koja kada pita hej kako si,pita iz srca,onako iskreno. Njen sjaj u očima kada pita govori i moli da svi kažemo da smo dobro. Takva gospođa je pravi primjer da se ugleda u nju.
Vrijeme čini svoje.
Nikada nije kasno.
Post je objavljen 13.09.2018. u 21:07 sati.