Tog su dana
kilometri brojali uzdahe
a sjene i duhovi obijali su
zajedno sa mnom pločnike,
zeleni val uporno me pratio
kroz sve Zagrebačke ulice.
Ulice su me uvijek, na svoj način, voljele,
one su sve znale,
moje ulice su me oduvijek razumjele.
Bio je to sasvim običan dan,
repriza,
nije se čulo ništa loše s radija:
ni jedan potres nije zabilježio Japan,
a J. Korea, Američka saveznica,
već neko vrijeme ne imade nuklearnih testiranja,
ali svejedno sam mrzio taj dan,
iz dna duše,
to što sam ga morao
provesti u društvu mrtvih pjesnikenja
i sa tobom u mislima.
No bio je to ipak dobar dan,
pa, preživio sam ga.
Sunce mi se smješkalo odozgo
sa hiljadu toplih, žutih podsmijeha.
Nisam zapravo imao pošten razlog biti ovako...
sam...
u društvu mrtvih pjesnikenja.
>;')-->
Post je objavljen 10.09.2018. u 15:26 sati.