Kao što to obično biva, bilo to prokletstvo ili blagoslov, imao sam vremena da razmišljam o smislu ovog/svog života. Dok sam trčao blatnim i močvarnim predjelima okolice Bedekovčine, vraćao sam se u glavi u daleku prošlost u kojoj su naši preci pokušavali uloviti svoju hranu ili pobjeći od neke zvijeri koja je pak pokušavala smazati njih. Čini se da je život onda bio u mnogočemu jednostavniji - nije bilo toliko izmišljenih potreba koje treba zadovoljiti. S druge strane, praktično znanje bilo je mnogo veće dok mi danas na gumb zatvaramo zastore i rolete. Moderni čovjek sve je nesposobniji, a uvjeravamo se da smo sretniji nego ikad. No, jesmo li?
Pustit ćemo generalni indeks sreće jer o njemu em nema dovoljno istraživanja, em svako razdoblje u ljudskoj povijesti ima svoje posebne kriterije. No, ostaje mjesto za skepsu jer danas imamo sve o čemu su naši preci mogli samo sanjati, a opet imamo i probleme i, čini se, rastuće nezadovoljstvo među mladima i starima. Jesu li ti problemi izmišljeni ili bi ih imao i naš predak koji je svaki dan većinu vremena provodio razmišljajući o i nabavljajući hranu koja će mu omogućiti da preživi? Trenutno nisam ni gladan ni žedan, a svejedno osjećam egzistencijalnu krizu i angst koju neće riješiti još jedna pročitana knjiga iz filozofije. Ipak, hoće li je bilo što riješiti?
Vidio sam danas krajičkom oka jednu fotografiju na Facebooku (zanimljivo da je ona objavljena od osobe koju ne poznam baš najbolje, vidio sam je jednom u životu i jedino što znam da je studirala filozofiju) koja objašnjava/opravdava poziciju da ne pronalaze svi ljudi u životu neku konačnu, svoju svrhu i ne zadržavaju određene hobije i strasti tokom cijelog života. Tako spomenuti imaju više strasti koje se ispoljavaju u određenim fazama njihovog života, kako napreduju oni, tako napreduju i faze, ali ne u smislu da su strasti iz adolescencije manje bitne od onih koje dolaze npr. u zrelijoj dobi. Tražeći smisao svog života, posao koji zapravo želim raditi, a da ne zapadam u tešku borbu s besmislom, nailazim na činjenicu da sam dosta toga u svom životu ostavio iza sebe, a u čemu sam, navodno, bio dobar. Tako sam nekad puno više užitka pronalazio u sviranju bubnjeva dok danas, s popriličnom sjetom, tu i tamo pogledam u podrum i vidim sve te silne perkusije koje skupljaju prašinu i čekaju neko bolje vrijeme. Da imaju dušu vjerojatno bi se one nadale da se vrati onaj stari ja koji je provodio sate i sate vježbajući.
Danas osim u radu na sebi, fizičkoj aktivnosti i nužnoj socijalizaciji, uživam tako jedino u proučavanju knjiga i razmišljanju o svijetu u kojem živimo. Preferiram žene, a ne dječake, ali bih se s ovakvim ustrojem uma puno bolje snašao u antičkoj Grčkoj nego u modernom svijetu koji od mene traži sve i svašta, a ja sam dobar jedino u ljubavi i donekle u razmišljanju. Nadam se da sam tako uspio profiniti svoju svijest i doživljavanje stvarnosti jer vjerujem da kroz svaku pročitanu stranicu mi neupitno napredujemo, vidjevši nakon nje više nego što smo vidjeli prije. Kako ipak to utječe na našu sreću i treba li vidjeti više ili se vratiti nazad, samo nešto uzeti kao svoje i početi to raditi? Dijete sam postmodernizma i zbog silnih opcija moguće je da ne mogu zvučati tako sigurno jer sve se može staviti pod pitanje, sve se može staviti pod sumnju.
Vidim tako oko sebe da se zemlja trese mnogim ljudima pod nogama, no oni možda uopće ne znaju da su pali u zamku previše mogućnosti. Prijatelji i poznanici koji su završili fakultete i imaju diplome rade poslove koji nemaju nikakve veze s njihovom strukom, kažu da to tako mora biti: "Od nečega se mora živjeti". Ja, nažalost, to ne nazivam životom nego pukim životarenjem i gledam previše bića oko sebe koja misle da su nešto postigla, a zapravo je to blijedi sjaj onoga što bi mogli biti. Gledam tako sebe kako propadam u mukama i dvojbama, ali i osobe koje volim, a to nikad nije dobro za samopouzdanje i općenito za nastavak zdravog života. Rekao bih jebena država i sve poslao u kurac, ali onda shvatim da smo sami krivi što biramo to što biramo. Laže li nam se? Da. Jesmo li prisiljeni stalno ponavljati jednu te istu pogrešku? Ne ukoliko se držimo metode pokušaj-pogreška. Držimo li se je? Nimalo.
Ako se uvjerimo da je nešto za nas što slučajno nije, to je dobar put prema propalom životu. Tako se silna vojska jebenih idiota uvjerava da im je dobro dok za bolje nisu nikad ni čuli. Naime, oni nikad nisu ništa o tome ni čitali. Kako onda takvi ljudi mogu meni govoriti što je za mene dobro, a što nije? Meni se sad trenutno može činiti da bih bio sretniji kao taksist, a zapravo samo nemam snage da učinim ono što moram, nemam dovoljno volje da budem ono za što sam napravljen... a onda opet uviđam da sam u duploj zamci jer nešto u meni vjeruje da postoji nešto za što sam napravljen. Što ako sam napravljen nizašto?
Čini mi se da imam silno znanje, ali sam univerzum zna da ne znam što bih s tim znanjem učinio. Na početku svog studija sam jednom vidio gospodina u tramvaju, vidno mentalno poremećenog, koji je gledao sve ostale kako jure i žure nekud i zavapio: "Bože? Svi nekud idu, a kud da idem ja? Što si meni namijenio?" Dok gledam unatrag na taj susret shvaćam kako sam onda bio uvjeren da znam što bih sa sobom, a danas bih lako mogao i sam gledati u nebesa i pitati ta ista pitanja.
Post je objavljen 09.09.2018. u 23:30 sati.