Eto, sve sam napravila, uredila, pospremila. Oprala sam suđe.. Speglala.. Poslala molbe za posao.. pogledala dva filma.. igrala se s mačkom.. bila u dućanu.. dogovorila izlazak za vikend.. Otuširala se.. bila sam dobra, stvarno jesam.. i sad čekam. Sjedim i gledam na sat, već sat vremena. I pitam se gdje je.. Razmišljam je li zapeo u gužvi, je li skoknuo do dućana jer sam ujutro rekla kako nema mlijeka. Njega nema.. i onda se sjetim da je jučer rekao da će kod prijatelja na ručak.
A svaki dan mu se veselim kao dijete Božiću.
Pokušavam ga razveseliti, ugoditi mu na sve načine, biti tu za njega. A dani bez njega toliko dugo traju..
Doslovno bih ga pratila na tramvaj svako jutro, da makar malo prošećemo držeći se za ruke..
Nije ni javio da je završio, da me podsjeti kako neće doći..
Predložila sam da odemo na bazene prije nego što počne raditi, rekao je da mu se ne da na bazene..
Jučer su nas zvali da idemo na kupanje, rekao je da može..
Ma užasno se osjećam što sve moje prijedloge odbija jer mu se ne da nikamo sa mnom. I imam osjećaj da bi sa bilo kim drugime išao, kao da uopće nisam bitna. Bazeni sa mnom su bačen novac i gubljenje vremena.. I da, ići ću tamo znajući da to nije zbog nas dvoje.. Da sam, eto, usputno tamo jer idemo mojim autom.
Bila sam dobre volje, misleći na njega cijeli dan, čekajući kada će doći domeka.. al eto..
Post je objavljen 06.09.2018. u 16:55 sati.