Prva zraka sunca. Probija se. Kroz tamnu sobu. Sobu punu suza. Sobu punu razočaranja. Slike pune uspomena. Bez nade i očekivanja. Osjećaji? Pomiješani. Shvatiš da si posve sam. Sam u ova četiri zida. Sam u ovom usranom gradu. Posve sam.
Gdje li je izlaz? Gdje li je kraj? Skupiš snage izaći u ovaj mali grad. Budeš proganjan. Sasvim sam. Ponekad se pitam zašto li sam ovdje? Čemu svrha svega? Tapkaš na mjestu. Vrtiš se u krug.
Tako bi rado nestala. Na par minuta. Možda i na par sati. Dan, dva, tri? Pobjegla. Iskočila iz vlastite kože. Vrlo česti napadi panike, bijesa i ljutnje. Ništa ne ide kako treba. Biti čista flegma. Gdje postoji sreća? I zašto su sva vrata sreći zatvorena? Zašto sve pobjegne pred nosom? Zašto sve mora u zadnji čas otići?
Barem na tren da se svijet zaustavi. Udahnem punim plućima. Barem na tren. Zaustaviti svijet. Dohvatiti zvijezde bez očiju punih suza. Možda ludost i mladost. Možda je sada sve crno. Ali zašto mi posle kiše ne dolazi sunce i osmijeh? Zašto voljeti mrak i crnilo? Gdje mogu kupiti osmijeh?