Stajala sam na mostu neizvjesnosti,
lutala nebeskim bespućima,
vjerovala u ljubav purpurne boje,
čitala poeziju Pabla Nerude,
mislila sam kako ću napisati najtužniju pjesmu
pitajući se gdje je ljubav počela, gdje će završiti,
možda je vjetar krije
u očima boje sna
s kojima sam ljubovala
s tugom u vremenu nedosanjanih snova
osluškivala preludij o ljubavnoj istini,
zamišljala slike pastelnih boja,
tebe poput kipara,
koji nježno zaglađuje obline moga tijela
u kristalnom zdanju našeg svijeta
gdje ne postoje vrata,
samo bezgranična ljubav, svjetlosni zagrljaj.
Opijena božanskom kapljicom,
želim doživjeti ljubav
i pobjeći iz okova stvarnosti.
„To što sam samo obična žena, puna čuđenja, sa naramkom godina na leđima, sa mladenačkim duhom i srcem koje nikada ne stari.
Svjesna sebe i proživljenog života, stavljajući na papir krunu svog življenja,ostavljajući u nasljeđe splet ljubavi, sreće i tuge koje dočekala uskrsnuće duše jednog vremena“