Ležim u sobi i mirno upijam tišine.
Nešto me čeka. Sve ono što trebam učiniti...
Sve ono što trebam biti.
Nekad mi se noću javljaju moji prošli životi.
Znam da nijednog ne mogu vratiti.
A znam da i ne želim.
Moja mala povijest bježanja.
Voljela bih reći da je tako bilo najbolje.
Iz dna srca.
Ali bilo je nešto drugo.
Dugo sam mislila da je to bio jedini način da preživim.
Ali nisam. Preobrazila sam se.
Ne zato jer nekad neki svjetovi postanu premali.
Nego zato jer koliko god dugo živjela u njima,
Postanu strani.
Nakon puno godina, na starom mjestu...
Osjećam se kao da je sve novo.
Nisam zaboravila.
Nikad neću.
Voljela sam.
Mislila sam da sam vidjela smrt jedne ljubavi.
Ali nisam. Ljubav se preobrazila.
Ne zato jer je postala premala.
Ne zato jer je počela sjati tamnijim sjajem.
Nego zato jer mi je postala strana.
I evo me sad.
Volim.
Sigurno više nego sam ikad mogla.
Da nisam živjela te živote,
Možda bismo se i mimoišli.
Možda bismo mi bili strani,
U nekom drugom životu.
Ali tu smo.
I tu sam.
I tu želim ostati.
Zauvijek.
Post je objavljen 30.08.2018. u 22:39 sati.