Voljela sam. Možda je ta ljubav stigla na krive adrese?
Teško je zapravo pisati o vremenu o kojem gotovo da nemam sjećanja.
Imam ove zapise, to je gotovo jedino što mi je ostalo.
Treba ti naslikati Ljubav? Naslikat ću ti Ljubav. Prosipat ću riječi u Beskraj.
Dugo vremena ovdje sam ostavljala zapise isključivo o ljubavi. Pisane za nekog.
Nakon nekoliko godina odmaka, pitam se koliko je zapravo toga bilo stvarno.
Što šesnaestogodišnja verzija mene zna o ljubavi?
Ona sanja. Mašta. Ne poznaje pravo lice boli.
Želi bajku. Traži savršeno.
Što osamnaestogodišnja verzija mene zna o ljubavi?
Čini joj se da gradi jedan novi svijet. Sama se sebi čini odraslom.
Ali ne poznaje odgovornost, ne poznaje žrtvu.
Što dvadesetogodišnja verzija mene zna o ljubavi?
Slama se pod teretom snova za koje shvaća da su neostvarivi.
Uči se što je bol i odgovornost i žrtva.
Boji se. I bježi. Krišom, usred noći.
I eto me sad. Svjedočila sam smrti Ljubavi. Nekoliko puta.
I da, ja sam bila kriva.
Svaki put. Preuzimam tu krivnju na sebe.
Zato jer... Nisam znala voljeti. Znala sam slikati Ljubav.
Risati je u najljepšim bojama.
Ali nikad je nisam znala gledati u oči.
I nikad nisam znala dati sebe, cijelu i potpunu. Dijelom zato jer nisam bila potpuna.
A dijelom zato jer nisam bila spremna primiti u srce osobu onakva kakva jest.
Previše sam voljela Iluziju o Ljubavi.
Je li nešto drukčije ovaj put?
Želim vjerovati da sam naučila, ali najbolje što mogu jest reći da učim.
Ne tražim više bajke, ali sam sretna kad se dogodi trenutak koji je čaroban.
Još uvijek postoje dijelovi mene koji su napola slomljeni. Ne skrivam ih.
Sposobna sam dati najbolje i najgore od sebe. Jedino tako mogu.
Lišena iluzija, gledam te u oči.
Ne želim da postaneš samo još jedan moj zapis.
Želim da budeš moja Stvarnost i moje Zauvijek.
Post je objavljen 30.08.2018. u 16:43 sati.