Rano jutro. Vozim onu rutu koju znam srcem. Jedan dio te rute vodi do voljenog, međutim, ako se produži dalje kroz sela. Ja skrećem za polja dok mi svjetlost jutarnjeg sunca obasjava lice. Ne smeta mi. Talking Heads svira u pozadini. Lupkam po volanu i pjevam.
Znam da će raspoloženje splasnuti nakon sjednice. Više me umara tih par sati sastančenja nego cijeli dan u nastavi. I to sa življim razredima.
Držim se po strani, pomalo usamljenički. Odgovara mi to. Ne želim biti voljena od svih, nego samo od onih koji to zasluže.
Ali moram priznati da samo mjesto ima neke čari. Istog trena kad se nađem tamo osjetim neki duboki mir. Možda zbog prirode same škole, a možda jer je tako skriveno, skrovita mala oazica širokog neba... Uglavnom, većinu svojih pauza provodim vani na nekoj klupici. Samo upijam...
Začudo, sjednica mi ne pada teško... Mrzit ću svoj entuzijazam kroz par tjedana. Imam zadatak. Imam zaduženja. Vratilo mi se mnoštvo starih lica i poneka nova. Veseli me otkrivati kako da ih navedem da barem ne mrze moj predmet. Ili da ga smatraju kompliciranim, kakav je opći dojam.
I tako... Prvi (neslužbeno) radni dan prošao je sasvim uspješno. Vidim puno potencijala, a to mi je oduvijek bilo bitno.
Ne koliko jest nešto divno, nego koliko može biti divno.
Post je objavljen 29.08.2018. u 17:04 sati.