Marketing
Kroničar ludila u Vršnogrebenskoj 274
Katkad umjetnost prethodi životu, katkad je obratno. U ovom slučaju bilo je obratno, prvo sam vidio spot za pjesmu Just, britanske pop-rock grupe Radiohead, potom nekoliko mjeseci kasnije naša je nova sustanarka, plavuša u tridesetim godinama, prsata, velike stražnjice, tanahnih nogu, u crnom uskom šosu i bijeloj bluzi, s crnim najlonkama i lakiranim cipelicama naprosto legla poleđuške na puteljak što pored zgrade vodi do autobusne stanice.
Prišao sam.
- Gospođice, trebate pomoć – zanimalo me.
- A ne, samo odmaram – odvratila je.
- Ah, u tom slučaju neću vam smetati – rekao sam i udaljio se nekoliko desetaka metara dalje, pripalio cigaretu i pratio razvoj situacije.
Suseda Ž. izvela je u šetnju svog shi-tzua. Također je zapazila novu stanarku kako odmara nasred puteljka.
Nadvila se nad nju.
- Gospođice, trebate li pomoć – upitala je.
- MAKNI SE OD MENE I MOJIH STVARI – podivljalo je kriknula žena.
Suseda Ž. se ušokirala. Nekoliko sekundi skamenjeno je gledala, potom se crvena u licu udaljila. Uočila je da stojim ispod indijskog oraha i prišla.
- Čovječe, ona će meni da se maknem! Pa ja sam rođena ovdje! Moja koljena ovaj su asfalt drapala! I onda ona meni da se maknem! Kaj si ona misli, da sam ja neka kradljivica – rekla je zgranuto, afektirajući preko mjere.
Djeca što su na asfaltu crtala vesele crteže kredom zastala su i zaprepašteno promatrala polegnuće odrasle osobe na puteljak u četiri i trideset poslijepodne, običnog radnog dana, mjeseca lipnja, godine Gospodnje 2018. Nije to bila trenutna klonulost, momentalna tjelesna slabost, iscrpljenost i opterećenost, dotučenost vrućinom, jakim ritmom gradskog života, vrtoglavica ili opći zamor materijala mlade žene. Bilo je to autentično isijavajuće ludilo sa kakvim se djeca još nisu susrela. Ona su poznala tek malo histeričnih proljeva vlastitih roditelja, malo vriskova iz predmenstrualne krize, malo krša i loma, o zid zafitljenih tanjura lansiranih iz epicentra klimakterija, malo pijanog urlanja iz grla obezmuđenog (nad)mužjaka, malo arlaukanja iz tursko-španjolskog dramoleta, i sl. Pritajena, čekala su što će se dalje zbiti.
Suseda Ž. nije se smirivala; njezina se netrpeljivost granala: mi – vlasnici stanova, i oni – podstanari, dotepenci, nitko i ništa u Zagrebu i Splitu... Tomislavgradu... Jajcu... Poganoj Vlaki...
Nesretnica se napokon pridigla, poravnala suknju, zatakla nestašni pramen za uvce te nesigurnih kretnji, kao mjesečarka pošla ka ulazu u zgradu. Ondje je ponovo zastala. Oklijevala je ući. Konzultirala se s nekim nevidljivim. Taj joj je zacijelo sugerirao da započne ples sufija jer se počela vrtiti. Vrtila se toliko dugo da čak i meni zavrtjelo u glavi. Kada se napokon zaustavila primijetila je da je torbicu i bijele perle zbog kojih je silovito graknula na susedu Ž. ostavila na puteljku. Požurila je natrag, podigla stvari i konačno nestala u osami stana na četvrtom katu.
Za čitavo to vrijeme suseda Ž. nije prestala govoriti. I ona se vrtjela u svojim zamornim tiradama, u svojoj preneraženoj diferencijaciji mi i oni.
- Idem sad – presjekao sam grubo, okrenuo leđa i otišao bez pozdrava.
To moje pomanjkanje obzira, to ogrubljenje, ta okorjelost, to je ono što sam čekao čitav svoj život. Napokon sam dosegao majstorski stupanj Moćan odjeb prvi dan da u bespuća povijesne zbiljnosti promptno i neposredno otprdim sve psihokilere, sve drama kvineve, sve te koji bi da malo ventiliraju na krivoj adresi, sve napornjake, zamornjake, smorove i bezveznjake, bahate majstore, prepotentne i sitničave intelektualce, da sav taj nervozni život i živalj steram u zasluženi lepi...
Ušao sam u stan, raskomotio se, otvorio 'ladnog pivkana – jednog za mene i mog prijatelja - i sjeo na balkon.
- Ti koja si pala s Marsa, dobrodošla u ovaj naš brod luđaka – nazdravio sam novoj stanarki i gutnuo piće.
Ispijao sam pivo i razmišljao o nesretnici. Fabulirao, naravno. Nastojao sam zamisliti okolnosti koje su dovele od životnog potresa koji je tu ženu toliko oludio, toliko oštetio, da je nakon njega ostala samo ruina jedva sposobna za život. Naravno, patologiju sam isključio.
I tako sam se prisjetio Slavkove priče. U njegovoj Gunji, u šumarcima kraj Save, znala su se povremeno događati grupna silovanja. Atak napaljenog čopora na nemoćnu ženu, spolno iživljavanje – torure porn – bio je toliko vjerno opisan da sam ga morao priupitati je li i sam sudjelovao u tom gnusnom činu. Umirio me riječima da nije. I vjerojatno nije, no da je bio nijemi svjedok i pritom vrlo zainteresirani literarni voajer, to je već mogao biti slučaj.
Zamišljanje scene u kojem moju novu susjedu u provincijskoj zabiti siluje grupa brutalnih seljačina prizvala mi je u pamćenje Pse od slame, a potom i film Bore Draškovića Život je lep. Scena silovanja u Psima, jedna je od najupečatljivijih scena svih vremena upravo zbog tog ruralnog konteksta.
(...)
Radiohead, Just
Post je objavljen 28.08.2018. u 16:07 sati.
