I ponovo na ukletom mjestu (pod tim sam mislila ovaj blog), godinu dana nakon. Bilježnice sam razdijelila osobama za koje sam zaključila da će biti dobri čuvari. Ovo su zapisi s onog drugog bloga, kojeg ću zatvoriti. I mala obavijest: konačno sam stigla odgovoriti na komentare pod pripadajućim postovima, žao mi je da nisam ranije.
Postoji jedno mjesto gdje čuvam svoje stare riječi.
Smatram ga pomalo ukletim.
Postoje i bilježnice koje nisam otvorila godinama.
Nisu riječi te koje želim izbrisati.
Duge tišine i beznadne praznine???
Ostatci nedoživljenih trenutaka.
Pepeo spaljenih slova.
I zato se neću vratiti. Nemam čemu.
I dalje mi se čini kao da stalno pišem isti tekst.
Priča je drukčija. Možda malo više boja ovaj put.
Godinama sam sebe slikala u nijansama tame.
Teško je pobjeći navici. Možda je vrijeme da stvorim novu.
Voljeti više. Smijati se više.
Možda naći više lijepog. Više dobrog. Više sreće.
Zatvaram stranicu jednog dana s osmijehom.
Zatvaram stranicu ovog posebnog dana s ljubavi.
(Za sve one kojima pišem ovu stranu.)
Za sve one neispisane priče... Za sve one nerečene riječi.
Post je objavljen 27.08.2018. u 23:03 sati.