Marketing
Lijepa i duga etapa puta
Lijepo je bilo napustiti Santiago...
Taj osjećaj da se još ipak ima kamo ići, makar još jadnih 120-ak km je bio izuzetno dobar osjećaj. Toga jutra sam jurio jer me jučerašnja jednodnevna pauza jako okrijepila.
Gradovi su urbana mjesta, valjda po definiciji... a urbano znači puno ljudi na kupu (pretpostavljam), trebalo je stoga "Santiago" posjetiti onda kad kad ga još nije bilo, kad je tek Sv. Pelayo pronašao Sv. Iaga gdje počiva u polju pod mističnom svjetlošću u noći. Samo direktni uvidi, nikakve posredničke pričice s 1000 godina zakašnjenja!
S time na pameti jasno mi je da nema alternative nego podružiti se s pustinjakom Pelayom u njegovom vremenu i doznati iz prve ruka što je bilo i kako, pa usporediti onda to s kasnije nakalemljenim mitovima. A to sam ja i kanio učiniti čim ne bi imao pametnijeg posla...
Kalkulirao sam o tome kako bi bilo doploviti s Vikinzima u Galiciju krajem 8 st. i kroz petnaestak godina pratiti pustinjaka Pelaya u svim njegovim dnevnim aktivnostima sve do 814. godine i misterijskog otkrića groba Sv. Jakova... no taj plan kako se ispostavilo da ima jednu manu, naime Vikinzi su počeli posjete Galiciji tek sredinom 9. stoljeća s prvim ozbiljnim zabilježenim pohodom 844. godine. (Što ne mora značiti da nisu navraćali i ranije ali treba potrefiti i ukrcati se na pravi brod)
Ipak međutim postoje i druge intrige koje se poklapaju s vikinškim pohodom iz 844. tako da ću još vidjeti. Recimo legenda koja se tiče (u pretprošlom postu spominjanih) Britona. To su bili romanizirani pokršteni Kelti- izbjeglice pred germanskim osvajanjem Britanije (5-6st) koji su se skrasili na sjeveru Galicije (vidjeti kartu) i tu su stoljećima održavali svoju autonomiju, crkvene kronike pouzdano bilježe povijest te britonske kolonije. Pa kaže legenda da je neki britonski biskup na dolazak Vikinga uspeo se na brdo i uputio zaziv nebesima za spas. Na taj zaziv podigla se velika oluja koja je rasturila vikinšku ekspedicijsku flotilu koja je bila najbliže tome mjestu, samo jedan brod je preživio koji je onda upozorio ostatak flote da zaobilaze tu obalu... i tako dalje i tako bliže...
Usput budi rečeno etapa od Santiaga prema Negreiri sadrži i dosta intenzivan 3,5 kilometarski uspon kroz šumu.
Ovo je Ponte Maceira Vella u selu Ames-Negreira
Kako god se zvala rijeka koja teče ispod Ponte Maceira Vella to je ta.
...i dama sa psetancem... samo što umjesto psetanc(et)a je bila ovaj put s vrećicom :-S
Negdje u to vrijeme sam bio malo zasjeo na klupici u parku i popio Amstel radler i neki još gablec je pao, jedini toga dana.
Gore iznad grada Negreire lakše se diše, a tu je osim ove crkvice bilo i nešto od onih kuružnjaka koje ste već mogli vidjeti u prošlom nastavku, pa sad neću ih stavljati ponovno.
I tako što reći još, očekivao sam da će taj prvi dan na etapi od Santiaga prema oceanu biti ležerno rutinerski ali ispala je najjača etapa čitave hodnje- 42.5km
Plan je bio da ću dosegnuti selo Vilaserio i tamo "odsjesti" u općinskom alberg(o)u (zahvaljujući @Copernici više ne smijem reći jednostavno u albergi :-()
Taj albergo je bio naveden kao "donativo" što znači da nema fiksnu cijenu nego korisnik donira prema vlastitoj savjesti. Smješten niz cestu nekih 2km iza Vilaseria, tako da sam samo prošao kroz to selo i otfrknuo podsmješljivo na bezjake koji su već tamo sjedili za slolovima u dvorištu skupe privatne alberge (sori Copernica ja više neću to zvati albergo, nije prirodno i šlus :-P) i ispijali svoje popodnevne pive i lizali sladolede... a počele su vrućine baš.
Ali kad sam dosegnuo napokon vilaserijsku albergu onu cca 2km van sela to je bilo vrlo neobično mjesto. Kuća je djelovala zapušteno i dvorište je bilo dosta zaraslo u korov.
Unutra nije bilo "domaćina" koji udara žig u peregrinoski pasoš, a u prizemlju nije bilo kreveta nego neke strunjače po podu, nije bilo vode iako su postojale kupaonice i wc. Na katu isto tako, s tim da gore su bile osim strunjača i sobe s krevetima ali jastuci su bili pljesnivi. Nažalost ta alberga je bila u ponešto derutnom stanju, najveći problem je bilo to što nije bilo vode, a ja sam namjeravao nešto kuhati na svome kuhalu, čaj, juhu, a svoje zalihe sam potrošio putem.
Međutim alberga nije bila nenastanjena, unutra su se već smjestili u prizemlju Korejci koje sam viđao putem već nekoliko dana, a i u Santiagu smo bili u istoj albergi. To je bila očigledno jedna obitelj, mlada majka sa dvojicom sinova. Već sam u danima prije promatrajući ih formirao stanovište da se tu radi o nekakvom azijsko-kršćanskom čeličenju djece. Imali su kao "hodačke štapove" neke neobično debele neobrađene kolce, koje su valjda putem pokupili. A i ta žena djelovala je vrlo autoritativno, tako da mi je bilo malo i žao dječaka koji stupaju pod njenom komandom... (iako zapravo što djeca znaju, oni vjerojatno misle da je to sve neka igra :-S)
Uglavnom nisam bio iznenađen što su se upravo oni tu nastanili, bilo je logično i to je samo potvrdilo moj raniji zaključak. Vidjevši da je tome tako i da ova asketska alberga možda je povoljna za žene i djecu na putu očeličenja, ali za mene to nije bilo ono što sam tražio i dan nije mogao završiti tu. Zato sam nemiran i bez ikakvih zaliha vode nabacio ruksak i izašao van na žarko sunce, prvo po asfaltu, pa preko velikih polja, pa malo šumarcima ne bi li dosegnuo 9km udaljenu Santa Marinu.
Računajući na dobru sreću i na dostupnost vode putem prevario sam se, a kako sam već i prije Vilaseria marširao duže vrijeme bez vode tako je sad već polako situacija postala "delirična".
Konačno već nadomak Santa Marine u nekakvom zaselku naišao sam na kućicu koja je imala pipu na zidu kraj ceste. Tu sam se dobro napojio. U zadnji čas.
Tako okrijepljen lako sam nastavio i uskoro stigao na destinaciju.
U Santa Marini se zaista ukazalo ono što sam tražio, došao sam kamo sam trebao doći toga dana, vrlo precizno. Ali o tome više bude valjda u nekom budućem nastavku.
Post je objavljen 26.08.2018. u 22:20 sati.