Neke stvari nadrasteš.
Nažalost, i neke ljude.
Sitne taštine, potrebe za dokazivanjem.
Potrebu da te svi vole.
Potrebu da sve što poželiš bude tvoje.
Spremna sam sve to ostaviti iza sebe.
Tamo i pripada.
No, svoje male tuge...
Njih zadržavam.
Nosim ih gotovo s ponosom.
Znajući da su me izgradile.
Nekad se noću sjetim svih onih ljudi
Koji su gradili moju priču.
Neki od njih više nisu sa mnom.
Nisam ja birala.
Ipak, ponekad se osjećam krivo.
Krivo što sam otišla.
Krivo jer nisam našla prave riječi.
I što je vrijeme kad sam mogla reći zbogom
Prošlo zauvijek.
I sad ih moram nositi vječno.
Duboko u sebi.
Postoje stvari koje učiš.
Učiš se zahvalnosti.
Učiš se poniznosti i ponosu u istom trenu.
I učiš se prepoznati pravi trenutak.
Prave riječi. Prave ljude.
Post je objavljen 25.08.2018. u 16:27 sati.