Oluja je došla iznenadno. Puštam vjetru da me nosi pod sivim nebom.
Dok munje šaraju nebom, prve kaplje mi padaju na dlan. Sklanjam se.
Uzimam cigaretu iz tajne zalihe i s gorčinom zaključujem da nisam uspjela.
Ipak, već prvi udah ispunjava me nekim neobičnim mirom.
Koga zavaravam? Ti trenutci u vatri i dimu gotovo mi dođu kao meditacija.
Potom se zatvaram u sobu. Prebirem po svojim zapisima kroz godine.
Nisam se mijenjala. Umirala sam i gradila se ponovo.
Gotovo da više i nemam dodirnih crta s osobom koja sam bila.
Nekako i ne žalim za njom. Bila je slaba. I bila je sebična.
Previše sklona lakim rješenjima. Neodlučna.
Zaluđena idejom savršene ljubavi bez spremnosti da je gradi.
Voljela bi ovu oluju. I ples munja i prve kaplje na dlanu.
Divljala bi s njom, a potom se slomila. Valjda je to drukčije.
Više ne divljam. Sad samo tiho doživljavam. Stapam se.
Moje suze se sad moraju zaslužiti. Previše su rasipane.
U ovom životu spremna sam graditi. Mirno i gotovo strpljivo.
I ponekad... Samo ponekad... Ne dozvoljavam si divljati s olujom. Postajem oluja.
Post je objavljen 24.08.2018. u 21:01 sati.