poslije njegove nagle smrti,
a prije nego što će prodati kuću
u kojoj je živio bez odjekivanja
u prostoru i vremenu grada,
po šablonima usamljenika,
sestra nasljednica, razdijelila je
znancima i prijateljima svoga brata
svu odjeću i obuću koju je imao.
birani, vrijedni komadi od vune, štofa,
pamuka, samta, teleće kože, ševroa…,
natopljeni skupocjenim mirisima
koji su podsjećali na njegove
potisnute težnje o kojima se
samo nagađalo, i na davnoprohujale
uspomene koje su vodile rasapu,
dospjeli su u posjed njemu bliskih,
kao pokloni-uspomene na posvećenost
ljepoti i sklonosti k prestižnom sjaju.
za njezin performance saznao sam slučajem,
nakon što je sve neopozivo završeno;
zaobiđen sam, izostavljen, ispušten,
bez ijednog suvenira s naših zajedničkih
bratičkih pohoda u santorije sjete i snova,
možda zato što sam s njim bio
na nekoristoljubiv način više od prijatelja,
i izvan rastegnutog kruga pogrešnih idola.
ostale su mi samo fotografije na kojima odjeća,
meni prevelika, na njemu blista kao i osmijeh,
i sjećanje na njegovo navođenje baudelairea:
postoje samo dva mjesta gdje valja platiti
pravo na rasipanje: to su javni nužnici i žene.
Post je objavljen 24.08.2018. u 18:49 sati.