(*S mojeg drugog bloga)
Iz vremena kojeg se neću sjećati povremeno se pojavi koje lice. Sasvim neočekivano. Noćas je to bila Breza. Breza s nježnim rukama i plahim očima. Breza koja je znala sanjati. Čak i kad su njeni snovi bili nedostižni. Nosila ih je ponosno.
Pitam se gdje li je sada. Jednog dana je nestala. Bez oproštaja, ali možda i bolje tako. Bez obećanja da ćemo se ikad više vidjeti.
Kad s nekim djeliš svoje najteže trenutke, znaš. Vezani ste za život i to vrijeme nikad ništa neće izbrisati.
Pisala sam joj priču o njoj i Jablanu. Pitam se je li ga na kraju uspjela pronaći. Jesu li se sreli u zagrljaju??? Jesu li konačno našli svoj mir???
Život ih je označio ožiljcima. Više nego li je označio mene. Godine su ostavile traga na Brezi.
Možda je se zato sjetim. Jer u njoj vidim što sam mogla biti da sam samo napravila koji korak više na onom mračnom raskrižju.
Ali nisam. Postala sam nešto drugo.
U nekom drugom životu, Brezo. Umjesto toga prošaptat ću za tebe jednu molitvu. Znam da bi ti to puno značilo, puno više nego meni. Da konačno nađeš svoj mir, ma gdje to bilo.
Post je objavljen 24.08.2018. u 01:12 sati.