Večer je, a ja sam se othrvala potrebi da odem u dućan i kupim kutiju cigareta. Napola ponosna na sebe. Nije da me muči fizička potreba za cigaretom, nego praznina... Ali praznina je valjda uvijek bila tu. Zašto da je kamufliram dimom i proglasim je nečim što me ispunjava, kad imam toliko toga lijepog čime bi je mogla popuniti.
Večeras, možda knjigom. Razgovorom s ljudima koje volim. Dobrim dokumentarcem.
Što se zadnjeg posta tiče, nije pisano u ljutnji. Mislim da u meni i nema nečega što se više može ljutiti. Pisano je iz dubokog razočaranja, što je vjerojatno gore.
Učinila sam što sam morala da preživim. Nije da se žalim na krajnji ishod. Krajnji ishod me vodi u ovaj život... U ovu verziju sebe koju gotovo da volim.
Zahvalna sam, negdje duboko u sebi. Na svemu.
Što me dovodi do ovog života i načina na koji se on složio. Unatoč sebi i svim preprekama koje sam si postavila, završila sam fakultet. Radim posao koji isprva nisam očekivala da ću voljeti, a sad ga obožavam.
Profesorica sam u stvarnom životu. I nekako to sad smatram svojim pozivom. Približiti nešto što se činilo nedokučivo i tajanstveno. Otkriti nešto novo. Osvijestiti da se uvijek može bolje, da je život stalna izgradnja i da se ne treba obeshrabriti niti kad se padne. Tad pogotovo ne.
I, kao što se može zaključiti iz nekih prijašnjih postova, imam osobu koju volim. Koja ima zagrljaj koji bih mogla zvati domom. Koja zna utišati moje bure.
Mislim da je zaslužio bolje, ali kad već tako hoće... Njemu sam spremna dati svoje Zauvijek. Udajem se za njega na proljeće.
Neobično je. Bila sam zaručena prije, ali nedostajao mi je taj dio... Uvijek sam bila sama i svoja, unatoč ozbiljnosti veze. A sad se lagano učim kako biti "Mi".
A sad je vrijeme za terapiju... Pisat ću o tome jednom, no cijelo razdoblje otkad se liječim je postalo suviše bolno da ga se sjećam. Zato sam najbolja u zaboravljanju. :)
Post je objavljen 22.08.2018. u 20:33 sati.