Marketing
Eze Village, ravne sandale i rijetki busevi
Prošlu godinu sam provela dva divna mjeseca u Monacu, u idealnoj kombinaciji rada, ljeta i odmaranja.
Jednog sam se dana, nakon uobičajene ranojutanje rutine, u blaženom stanju viška slobodnog vremena, odlučila za Eze Village. Sjela na vlak do Eze-a (točnije Eze-sur-Mer), spustila se na plažu, uživala u sunčevim zrakama piskarajući u dnevnikić dok nije počelo puhati k'o sumanuto i dok se nisu oblaci nadvili nad plažom, pa se zaputila na bus za Vieux Eze (u međuvremenu sam saznala da se može popeti i stepenicama u brdo, ali moje ravne sklizave sandale s tri trakice oko rista i gležnja nisu baš bile najbolje prijateljice takvom pothvatu).
Bus napokon stane, izađem, prošetam 7 metara i skrenem ulijevo kad ono! Dućan sa sapunima, točnije tvornica sapuna (Fragonard), u kojem sam 4 godine prije kupila najmirisniji najdivniji najlimunastiji šampon za tijelo koji sam na kapaljku trošila, ni ne znajući da će me život ponovno ondje dovesti. Ušla sam unutra i kupila najlimunastiji šampon na svijetu i uputila se na vrh brda u stari Eze, iliti Vieux Eze/Eze Village.
Čim sam zakoraknula u njegove srednjovjekovne zidine, obuzelo me neizmjerno veselje kad sam shvatila da svakim korakom i svakim metrom više nailazim na sve više i više pitara i vaza s cvijećem, visećih i podnih i zidnih ukrasa, dekoracija, neobičnih prozorčića i vratašaca svake vrste i boje, pločica, mozaika, kamenčića, točno svega i svačega što me inače najviše veseli pri putovanjima...pa i u životu općenito.
Uličice su poprilično uske, tu i tamo strme, čitavo mjesto izgleda poput jednog velikog privatnog dvorišta-vrta ispunjenog malim dvorištima-vrtovima prepunih raznoraznih detalja. Da bi stvar bila bolja, Eze pruža i botaničku šetnju svojim egzotičnim vrtom u kojem se nalaze raznorazne i mnogobrojne biljke i stabla, od kojih su većina sukulenti i palme.
(Ako nekoga zanima poduži popis vrsti : Eze Jardin Exotique )
Na svu moju žalost nisam ga uspjela posjetiti jer se ubrzo zatvarao, ali zasigurno će me opet cipelice lutalice ondje dovesti barem još jednom u životu. (hint samoj sebi: barem proguglaj mjesto koje posjećuješ, ženo)
U svom fotografskom pohodu na ovo magično mjestašce zavlačila sam se kroz svakojake prolaze i uličice da pronađem neke od prije spomenutih skrivenih blaga: prozorčiće, vratašca, dekoracije i slične tvorevine i pritom primijetila neodobravajuć pogled jedne gospođe koja je pokušavala prići svom kućnom pragu, ali smo ju nekoliko drugih turista i moja malenkost uspješno spriječili u tome. Stojeći na vrhu stepenica, u svom fotografskom zanosu, pronalazeći savršen kut da uhvatim sjene i boje njoj vrlo vjerojatno već mučnog prizora, prostrijelila me pogledom u nestrpljenju.
Odmah sam prepoznala taj pogled i osjetila svaki osjećaj koji ju je prožimao, pošto i sama dolazim iz turističkog grada i znam itekako dobro kako je to kad šetaš svojim gradom, probijajući se kroz uzvodne rijeke turista, da stigneš kući, na posao ili na neko treće mjesto. Momentalno sam se maknula s puta, tiho se ispričavši s licem punim suosjećanja, ali izgledalo je kao da joj moja gesta i nije previše značila - vrhunac lipnja je vrlo vjerojatno i vrhunac zasićenja lokalnih stanovnika posjetiteljskim mravima.
Vjerojatno sam bila i češće iritantni turist, ali eto, taj sitni događaj me podsjetio da bih, iako sam na odmoru i naizgled nemam ni najmanje brige na svijetu i sve o čemu razmišljam je taj predivni srednjovjekovni detalj na kamenoj ploči skriven iza nekog još divnijeg grma, trebala ipak malo više pažnje obratiti na čitavu okolinu i prisjetiti se i lokalnih stanovnika uz dobru staru Elvisovu u pozadini - walk a mile in my shoes.
Nakon prvog kruga oko mjestašca, a morala sam napraviti dva kruga u slučaju da sam nešto propustila - što se i potvrdilo, pronašla sam Crkvu st. Notre Dame de l'Assomption. Inače sam slaba na crkve i crkvice, iako nisam neka gorljiva vjernica, ali postoji nešto čarobno u ponekim crkvama. Neke učine da mi oči zasuze, neke ne, ali ova je uspješno izmamila toplinu u meni.
Sagrađena je davne 1764. od strane Feničana, koji su ondje podigli hram u ime boginje Izis - odakle potječe i ime samog mjesta.
Odmah nasuprot nje nalazi se puteljak koji vodi na jedno od neobičnijih groblja koje sam dosad vidjela, a obiđem ih u gotovo svakom mjestu koje posjetim. Nalazi se na visini od 427 metara, ima veličanstven pogled na okolicu i poprilično je jeziv. Simpatično jeziv. Nisam ga fotografirala iz strahopoštovanja prema njegovom značenju i jezivosti, sad malo žalim - pa barem pogled da sam uhvatila, ali bit će još prilika. Ne preporučam onima koji se plaše visina jer je poprilično star i poneke ploče su u ruševnom stanju - barem su meni tako izgledale, ali iskreno, meni je osobno zbog tih pukotina bio samo još divniji.
Osim svega što sam dosad opisala i nabrojala, posebnost mu daje i nebrojena hrpa umjetničkih galerija sa svojim radovima izloženima na svakom drugom koraku. Raznorazne suvenirnice, kojih inače i nisam neki ljubitelj, također nadodaju šarmu cjelokupnog ugođaja svojom unikatnošću i neobičnom ponudom.
Ne bih ja bila ja da mi nije pobjegao zadnji bus, ali u svoju obranu priznajem da sam se poprilično spontano i neorganizirano dala u ovaj izletić! Dakle, pobjegao bus, a što sad? Ništa drugo nego prijeći cestu, sjesti na bus za Nicu, pa iz Nice na vlak za Monaco. Možda sam se mogla i spustiti pješice u Eze-Sur-Mer pa na vlak za Monaco, ali zbilja sam htjela pročitati još koju stranicu knjige, a Nica mi je srcu draga, a ni one već spomenute ravne-mamanikadnebiodobrila-sandale me nisu baš poticale na šetnju niz brdo. Eto, ako se netko nađe u sličnoj situaciji, da zna koje su mu opcije! (Taxi je skup.)
Sve u svemu, ovo mjestašce nije pretjerano razvikano, nekome će biti nezanimljivo i precijenjeno, a nekome neobično čarobno kao meni, ali u svakom slučaju malo podcjenjeno u svijetu internetskih putopisa. No.. možda je tako i bolje?
Post je objavljen 22.08.2018. u 11:17 sati.