Večernje sunce ne posustaje.
Prolazim kroz labirint poluusahnulih čempresa.
Put znam... Lijevo, pa ravno do kapelice.
Kome li ja to dolazim? Zašto?
Osobi koje više nema.
Nisam čak ni sigurna
Vjerujem li u vječnost.
Ipak, nedjelja navečer.
Priča uvijek skoro ista.
Baka nosi svijeće i stručak cvijeća.
Rukom riše križ nad grobom.
Ja ostajem negdje u kutu.
Osobe koju sam voljela ovdje nema.
Osoba koju sam voljela
Ne bi htjela cvijeće, ni svijeće.
Ni znak križa. Htjela bi da živimo,
Životom častimo one što su otišli.
Post je objavljen 19.08.2018. u 21:46 sati.