Budim se na tvojoj strani kreveta. Ne sjećam se da sam zaspala.
Topli duh tvojega mirisa još lagano leluja oko mene. Tebe nema tamo.
Ipak, ne želim prekinuti čaroliju. Još malo da i taj privid sačuvam tu...
Ne otvaram oči. Koža kao da upija tvoje dodire.
Znam da će skoro i to nestati. Rasplinut će se i ja ću morati otvoriti oči.
Ipak, još malo... Mrvicu...
Otvaram oči. Kosa mi se u snu raspustila i sad se gusti pramenovi slijevaju po jastuku.
Mičem je s lica, no tvrdoglavo se vraća.
Rekao bi da izgledam kao vještica. Tvoja bruha.
Sjećanja na noć koja je prošla.
Tebi bih zbilja mogla dati svoje Zauvijek.
Možda me ti možeš sačuvati.
Možda s tobom mogu ostati.
Nekako rasplineš moj unutrašnji mrak.
S tobom je osmijeh iskreniji, puniji.
Pred tobom ne nosim maske.
Ipak, nikad nisam bila ovako ranjiva kao sad kad sam s tobom.
Lako je sagraditi zid. Imala sam cijele labirinte u neko prošlo doba.
Lako je zatvoriti srce. Učinila sam to bezbroj puta.
Lako je zavući se u mrak i vatru i dim.
Ali što onda? Sama znam da sam cijenu svoje samoće platila.
Suzama, kad su mogle teći. Čistom boli kad nisu.
Zatvaram oči. Dozvoljavam si još malo da me tvoj duh obavija.
Tu si... Negdje duboko pod mojoj kožom.
Tu sam. Tu sam da te volim.
Post je objavljen 19.08.2018. u 15:35 sati.