Ovu priču mi je ispričao, gotovo u jednom dahu, moj vrlo dobar poznanink iz okolice Arnhema. Na prvi pogled on ima sve što bi čovjek mogao poželjeti. Ženu i troje (pametne) djece, koja se bave sportom i sviraju klavir, veliku kuću u vrlo ugodnom mjestu za život, vlastitu uspješnu firmu, u kojoj zarađuje toliko da mu žena ne treba raditi, veliki BMW, društveni status, sport... No ovo što mi je ispričao govori o jednoj sasvim drugoj strani medalje.
Posao me uopce ne raduje.
Jucer (ponedjeljak) sam bio do pola 11 navecer u uredu. U nedjelju sam isto radio do 13 sati.
Imam dva zaposlenika na godisnjem, a cetvero nas je u firmi.
Prosli tjedan sam nesto previdio u jednom ugovoru i to me cijelu noc proganjalo. Nisam oka sklopio.
Stalno neka guzva, stalno stres. Nikad nije gotovo. Dodjes doma s posla i vrti ti se po glavi: “Sutra moram ovo i ovo.” Ides u krevet i ista pjesma.
Ono sto je najgore je da te stres i obaveze u glavi toliko pocinju stiskati, da vise ne mozes normalno razmisljati. “Jos moram to. A moram i ono. Moram to dobro napraviti. Dokazat cu ja njima. Moram sto prije…” Toliko te pocinje pritiskati da ti se cak i najmanji problemi, koje bi bez problema rijesio kada bi bio smiren, pocinju pretvarati u azdaje.
I nikada ne prestaje. S godinama postaje samo sve gore i gore. Da, ja radim, kako bio otplacivao hipoteku za kucu i kredit za auto, kako bi djeci omogucio skolovanje i odrastanje, ali mene uopce ne pokrece vise novac. Ja jednostavno ne mogu reci „ne“ svojim klijentima. Radim da bi se dokazao, pa onda opet jos vise dokazao.
Siguran sam da covjek ne umire od akohola i cigareta, nego od ovog stresa.
Ne mogu se vise opustiti, ne mogu se odmoriti i ne raditi nista. Meni je cijeli dan isplaniran. Ako imam slobodno, onda ne mogu sjesti i gledati televiziju. To je za mene gubljenje vremena. Moram otici nekamo, gdje vec mjesecima ne stizem, nesto napraviti s djecom, moram otici na zabavu ili domjenak. Svaki dan, svaki sat moje agende je ispunjen. Ne mogu ljencariti. Ne znam vise kako se to radi, ni kada bih htio.
Stalno sastavljamo „to do liste“. Samo znas sto je njihov problem? To sto se u jednom trenutku pocinjes pribojavati tih listi. O ne, jos jedna lista bez kraja. Nikad nije gotovo. Nikada.
Post je objavljen 10.07.2018. u 15:12 sati.