Pregled posta

I iseljenici su ljudi, zar ne?

Moje treniranje njemačkog nastavljeno je čitanjem "Sitzen vier Polen im
Auto" Alexandre Tobor. Simpatična knjižica njemačke autorice poljskog
porijekla o tome kako je kao osmogodišnja klinka dospjela u Njemačku.

Knjižica iz 2012, ali danas aktualnija nego tada, jer podsjeća kako je jedna
iseljenička kriza riješena na zadovoljstvo svih, uz malo zdrave pameti i
dobre volje.

Sjećamo se Poljaka iz 80-tih u njihovim "peglicama", prodavali su sve i
svašta i tako preživljavali dok im se nije otvorio put na Zapad.
Jugoslavenske vlasti im nisu pravile prevelike probleme, kao ni mađarske ili
austrijske. U Grčkoj ih je isto mnogo živjelo i radilo, iako nisu imali
nikakve papire (zakon je tamo omogućavao izbjeglicama da rade legalno i
plaćaju porez, i opet dobro rješenje za obje strane). U Njemačkoj su im
tada davali nužan smještaj i pomagali im dok ne nađu posao.

Nakon rušenja berlinskog zida krenula je lavina iz DDR, što nije olakšalo
stvari, jer se povećala gužva u uredima za preseljenike i u privremenom
smještaju. Spisateljičina obitelj je dospjela svojom narančastom "peglicom"
par mjeseci prije i osjetili su posljedice toga. Ali sve je prošlo u
redu, roditelji su našli posao, stan...

Pisanje iz perspektive osmogodišnjeg djeteta, faciniranog "Haribo"
medvjedićima, zapadnim markama odjeće, pop-muzikom i općenito dobrobitima
Zapada, omogućilo joj je isključiti dozu kritičnosti koja bi se mogla
provući danas, kad smo utopljeni u tome. Tako neposrednije vraća čitaoca u
to vrijeme.

U Jugoslaviji smo imali više nego što su Poljaci imali u to vrijeme pa je
jaz bio manji, ali po Levisice i slično se išlo u Trst ili tako negdje...ili
je donio netko sa Zapada. Zanimljivo mi je bilo prisjetiti se toga.

Lijepo opisuje i društvene razlike između Nijemaca i Poljaka, ono što je
doživjela kao hladnoću ili proračunatost. Slično ih doživljava većina
Slavena.

Nepretenciozna knjižica, preporučam ako vam se trenira njemački. A kako
vidim da trend odlazaka iz Lijepe Njihove ne opada, može vam dobro doći.

Zanimljivo je pogledati na tu priču i iz malo drugačijeg kuta: sretni smo
da možemo otići. Danas vam za Evropu ni putovnica nije potrebna. Pred par
godina u Parizu i ovih godina u Varšavi, legitimiram se svojom hrvatskom
osobnom iskaznicom. Nikakva lokalna "resident card" mi nije potrebna, sve
legalno. Dok se sjetim kako je to bilo pred 15-ak i više godina, kad sam svake
godine morao produživati boravišnu vizu u Poljskoj ili radnu vizu u Njemačkoj
ili Grčkoj i boravišne vize za djecu, ufff...papira i gubitka vremena koliko hoćete!

Zašto se ljudi ljute na one koji odlaze iz Lijepe Njihove? Pa što
ne bi otišli ako im ovdje nije dobro i misle da će im negdje drugdje biti
bolje? Odlazili su ljudi i prije, pa što? Brat mog pradjeda je otišao sa
otoka u Južnu Ameriku u prvoj polovici prošlog stoljeća, cijeli muški dio
moje porodice je otišao u Australiju u drugoj polovici. Otišli su jer su na
otoku bili gladni. A gle ironije, njihovi vršnjaci na otoku su danas bogatiji
nego oni u Australiji. Kolo sreće se okreće...bitno ju je moći i htjeti ići
potražiti, pomoći joj ako vam se čini da je zaspala ili se negdje
na putu do vas zapetljala.

Svijet je danas ipak nešto drugačiji...ovdje se po autobusnim stajalištima lijepi
ovakve naljepnice protiv crnačkog terora nad bijelcima u Južnoj Africi:

ili protiv crkvene i političke vlasti nad vaginama građanki (napis kaže
"moja vagina nije tvoj broš" i protiv je politizacije pitanja aborcije):

Ipak se kreće...

Post je objavljen 18.08.2018. u 21:57 sati.