Do podne je bilo vrelo, golo i sedefasto nebo, a onda su se pojavilu oblaci i nečujno uvukli u sobu. Neočekivano dobovanje kapi, prvo tiho, kao šapat, potom sve glasnije govorkanje. Samo je nemir nečujan.
Kiša je opet uzburkala dan, a nemiri nas. Osjeća se snohvatica jeseni i izmak ljeta.
Šta je u samoj srži ovaj naš grad, a šta njegovo ime. U njemu danas gospodare muhe nad prosjacima i onima koji jedva životare negdje između njih. Sve je to lanac složenih odnosa sačinjen od samoga nemira. Nevidljivog i nečujnog.