U pauzi između dva okretaja,
zamisli da smo ostali djeca koja se igraju divovskim kosturima (prilično nespojivo sa sunčanim danom), s onim očima velikim od straha i znatiželje i rukama do lakta uronjenim u pepeo i svi smo junaci u Kući ideja sa sjajnim oklopima i legendom za sebe
(dok ne lupkaju kosti pomičemo planete).
Ili da smo, kao onda,
ostali mornari na brodu pred oluju koji vežu užad za jedra i piju i pjevaju o Mauiju jer je tamni oblak samo mamac za val koji dolazi i kad nas diže, samo smo još više i više, a ako se spuštamo niz tobogan vode, kad pucne bič, smijemo postati ribe
(ili brončani kipovi).
Zamisli da smo ostali
sanjari obučeni u klaunska odijela i da ništa od ovog sada čvrsto ne stoji, težina je samo naznaka budućnosti i nitko joj ne otvara vrata, brzi smo i gipki i neumorni, ne kao danas kad nas umaraju riječi koje istrče naprijed i olovne mamuze
(na nježnim cipelama za menuet).
Post je objavljen 11.08.2018. u 09:20 sati.