Rasplamsana u golom obzorju
volim život i predajem mu se
Težim ka davnom praskozorju
vjerujući da budim se
I nema veze što ne vjerujem u sebe
i trgam si zlatne konce svoje biti
Vjerujem u sve što je dio tebe
i pletem si život od tvojih niti
Još sanjamo snove kojih nismo svjesni
i trljamo oči budeć se u mraku
Kad pobijedimo učmalost predaje i plijesni
dotaknut ćemo možda svoju svijetlu zraku
Niti te imam, niti te dam
a letimo istim putanjama svemira
I nema veze što još više padam
svi smo mi dio „zvjezdanog nemira „
Moje su strune, blijede i bez zvuka
i bezvrijedne su tako sputane i tihe
Probudit ih može samo tvoja ruka
kad raspjeva ove stihe
Iako me strah da nikada stići nećeš
nikada može postati sutra
I sve dok mojim snovima šećeš
bit ćeš moja radosna jutra
Daj da te nema i da još uvijek
sanjam budna dok letim ka tebi
Tvoj šapat nek ostane zvjezdani odjek
prepoznat ću te kad se pribižiš k meni
Ako tvoj put krene nekim drugim smjerom
tražit ću te ne znajuć za poraze
Ti živiš u meni, sa mojim perom
i čekat ću te TAMO na kraju staze…
Danas sam pjevala s njima.
Post je objavljen 07.08.2018. u 21:26 sati.