Nemam previše primisli o tome da su prodavačice u dućanu premalo plaćene, zato što i jesu, s obzirom kakve su cijene svega oko nas. Niti je s takvim plaćama ići na posao, a još manje ostati doma.
Više ne razmišljam u terminima prethodnih troškova u obliku školovanja i dodatnih usavršavanja koje je potrebno utući u svoje životno i slobodno vrijeme da bi se moglo raditi u nekom zanimanju. Tako više niti ne razmišljam kada se radi o meni. Previše ulaganja, premali povrat. I u tako objektivno mjerljivim stvarima, ljudi su nerealni i nepošteni.
No isto tako ne mislim da su medicinske sestre po bolničkim odjelima ili odgajateljice u vrtiću premalo plaćene za svoj rad, i to samo zato što je njihova humanost, koja je kao dodana vrijednost njihovog radnog mjesta stalno pretpostavljana, iako je zapravo ugrađena u njihovo radno mjesto (i to bez obzira je li je pružaju ili ne), pa je stalno treba isticati kao posebnost. Tako je teško mjeriti humanost. Nekome je potrebno malo, mrvica razumijevanja, drugi žele posvemašnju posvećenost jedne Majke Tereze. Monetariziranje humanosti i osobnog pristupa je prokleta zadaća.
Novi svijet nas je u zadnjih dvadeset godina naučio da naša cijena nije cijena koju si napišemo na svoju etiketu, nego ona koju nude zainteresirani kupci. I zato zapamtite: Svi smo roba, svi smo prodavačice u dućani. Jer mjerilo cijene je plaća trgovkinje u dućanu. Jedinična cijena radne osobe. Pet ljudi u jednom, onda šef, pa nestvarna očekivanja od uprave i još malo drugih, tih kupaca uokolo koji definiraju onaj konačni ton, bez obzira na sve marketinške i prodajne konstrukcije koje stvaraju taj famozni imidž koji nas bombardira s TV ekrana. I kada nije dobro, mora biti dobro. Jer ne smije biti drugačije. A humanost koju neka radna mjesta nose kao bedževe, o tome bi se još dalo razgovarati.
Danas stigoh u dućan. Ljeto je i vrhunac godišnjih odmora. Sve je više prazno nego puno, no osjeti se da je radni dan. Obližnjih školaraca i studentarije nema. Slabiji je posjet radnih srednjovječnih ljudi. Sve manje ljudi ide na posao javnim prijevozom, pa i dućan posjećuju u neka druga vremena tijekom dana i druge radne dane. Svi se voze svojim automobilima i nervozni su u dvojbi hoće li ih stići kakva kazna ili, ne daj Bože, pauk. Mi, naime, u susjedstvu nemamo parkiralište za kupce. No zato imamo uređeni prilaz za kamione opskrbe i kupce pješake. Za razliku od prije sedam godina, sve je uredno i čisto. Uokolo nema papirića. Jednom mjesečno nova svjetski koncern reže živicu i grmlje ispred dućana. Cijenim takvu brigu, koja se odražava i unutra u dućanu.
Profesionalnost trgovanja ogleda se na svakom koraku. No stalno se traže novi trgovci, a poznatih lica je sve manje. Preostali su samo oni stariji i izdržljiviji, koji su vjerojatno oni s najmanje mogućnosti da biraju, dok mlađarija dolazi na praksu ili su u vježbeničkom statusu, malo ih upoznamo i naviknemo se jedni na druge, i već i nema. Samo su police iste i sve punice, ponuda je sve bolja. Trgovaca u dućanu sve manje. Šef više nije poslovođa, nego je predradnik. Uskače kad god može i treba, umjesto svakoga. Da nije natčovjek, ne bi ga uprava tu držala. Novost je da je to čovjek s imenom i prezimenom i slikom. Nema nagađanja i propitkivanja. Sve je transparentno. Sasvim u redu. Slažem se.
Kupci koji su davali onaj posebni štih dućanu, taj lokalni kolorit, polagano blijede i nestaju, poput trgovaca. Osim tradicionalnih i nevidljivih stogodišnjaka starinskih imena, umiru u susjedstvu do sada najviše vidljivi i najizraženiji pedesetogodišnjaci s klupice u parkiću, s bocom piva u ruci , bilježi to oglasna ploča mjesne zajednice, postavljena ispred dućana. Starost i izživljenost, jednako kao droga i alkohol u kombinaciji s nezadovoljstvom učine svoje.
Sada je više klupa u parkiću nego onih koji na njima sjede. Bitno da je parkić uređen nakon pedeset godina, kao pridruženi element dućanu čiji dio nije i nikada nije bio. Ploča mjesne zajednice s održavanim dućanom više pobuđuje atmosferu neke druge države, dosta mi je poznato i prihvatljivo, normalno i očekivano, iako za susjedstvo neočekivano i još uvijek čudno, jer je funkcija ploče i njen očekivani sadržaj u nesuglasju sa svime uokolo nas.
Susjedstvo nikada nije funkcioniralo i ne funkcionira. Uzajamnost nikada nije saživjela, a identiteta nikada nije bilo, osim kao prepoznatljive lokacije gdje se dogovara s taksistom. I one slabe poveznice okružene imenom najmanje jedinice lokalne samouprave popucale su, što je vidljivo na zagonetnom kvadratu dućan - kiosk za novine - ambulanta - kafić. Njime povremeno prolete bezimeni ljudi koji su intenzivnije, glasnije i vidljivije, s pozitivnom nadom prije figurirali po dućanu dok su se zaletavali do obližnjeg dječjeg vrtića po svoje nasljednike, da bi se poslije prebacili u ulozi njihovog vozača i dostavljača na nešto udaljeniju osnovnu školu. Ostaju penzioneri koji žele što više dobiti za malo, koriste dućan za malo komunikacije sa stvarnim ljudima pored onih s televizora u svojoj dnevnoj sobi, što i trgovcima daje dašak osobnosti u svakom istom osmosatnom danu. Mogu reći da je danas lakše dobiti dašak humanosti i osobnog pristupa od prodavačice u dućanu nego od medicinske sestre u ambulanti.
Novi mladi trgovci su nekako uštogljeni i previše okrenuti poslu. Neki se ne usude ni nasmiješiti, a kamoli nasmijati nekoj šali starosjedilaca-kupaca. Poput malih robota. Jedan reče neki dan na upit može li se samo malo ipak nasmiješiti (jutro je): "Doma se smijem... Sada sam na poslu." Očevidno preozbiljno shvaćanje sebe i posla, no ispod toga zapravo samo strah "Jesam li dovoljno dobar?".
Na svu sreću u dućan situaciju nanese i nove starije trgovkinje koje shvaćaju da smo svi ljudi, bez obzira što smo zamjenjivi i što je naš odnos temeljen na robno-novčanoj razmjeni. One svojim umijećem s ljudima spase dan kupovanja, ne opterećujući se svim našim prolaznostima i kratkotrajnošću. Cijenim ih što intenzivno i stvarno žive u sadašnjosti, koja je jedina što postoje. A to bi mnogi trebali od njih naučiti. Da nema ničega ni ispred ni iza, ni prije ni poslije, samo sada i tu. I to treba iskoristiti kao čovjek.
Od svih posjetitelja dućana danas, najgori su radni ljudi. I to oni s velikim "R", koji svima na nas perfidno nabijaju svoj nedostatak vremena i gnjave. Oni s malim "r" se ne računaju. Nisu dosta veliki. Ne znaju "r" pretvoriti u "R". Oni s velikim "R", s potrebom i bez potrebe, bilo da se brinu za svoju osobnu prijevoznu jedinicu (po mogućnosti poluterensko čudovište) ili jure na autobus, koji sada dolazi u obliku 4-u-1, jer je tako jednostavnije javnom prevozniku isplanirati u doba automatiziranih poslovnih procesa i računalnih potpornih programa svih boja i oblika, samo znaju drečati, samozatajnim glasićima ili dubokim brundanjem "Još jednu blagajnu", bez obzira ima li ispred njih dva čovjeka ili sto stvari. Misle da su pčele radilice i da košnicu treba bolje organizirati.
Ova takozvana radna banda je najjača i najsamoživija. Tu su, a nisu. Pravi partibrejkeri bez osobnosti i bez pristojnosti. Što su stariji, to su umišljeniji u važnost svoje radne uloge, pa i nestrpljenje i netrpeljivost raste. Lijepo upakirana zlovolja mora iz njih izaći van. Neki u toj svojoj uživljenosti ne primijete da su postali penzioneri, dok ih netko ne spusti na zemlju ignoriranjem njihovih glupih zahtjeva.
U dućanu također imamo ljudi iz drugih, dalekih dijelova svijeta, koje turizam dovodi u obližnji hostel, pa sada po ljeti zamijene studente. Oni, kao i studenti tijekom godine, uspijevaju pridonijeti duhu pristojnosti i uvažavanja, ne tražeći ništa posebno za sebe i bivajući nasmiješeni i pažljivi, i to za pravo. Oni zaista povećavaju sreću u dućanu na svoj samozatajan način, držeći štangu preostaloj staroj gardi trgovaca.
A što se tiče kućnih ljubimaca u obliku pasa, koje vlasnici parkiraju ispred dućana, oni izvrsno odražavaju svoje vlasnike, pa rade cirkus pred dućanu na identičan način tražeći pažnju i izvoljevajući se kao njihovi vlasnici.
Nitko više ne sjedi na metalnoj ogradici ispred dućana jedući sladoled uz svojega psa. Ta su vremena prošla. Atmosfera dućana se sve više rasplinjuje, kako u dućanu, tako i izvan njega.
Sve je ispraznije, iako novije, svi smo astereoidi koji se nastoje ne sudariti, izbjegavajući pršteće komade leta povremenih kometa.
Bez obzira na trešteću modernu muziku s trenutnih top lista, za koju se zna da potiče protočnost i povećava količinu odabrane robe za kupiti, jer daje tempo, dućan sve više poprima atmosferu muzeja i njegove mirnoće i neispunjenosti, i tihe prijetnje, radi kojega nisu na prvi pogled privlačni.
Sve manje poznatih srećem u dućanu. Ispravno rečeno, više nikoga nego nekoga. Prestala sam se i pitati gdje su ti ljudi. Čak i kada promijenim ritam dolaska u dućan, rezultat je isti. Nikog poznatog na vidiku. Tragično je da sam o tome prestala razmišljati kao važnoj stvari. Više je to cesta kojom se ne ide.
Vlastodršci su uspjeli još više produljiti radni vijek radnih ljudi, no ne čini se da će to spasiti i zadržati one fragmente životnosti duha po dućanima s prehranom koje se više ne može povezati s ikakvim životom, osim forsiranjem parole kupimo lokalno i domaće, što svatko forsira iz nekog svojeg razloga, gubeći iz vida da ti pojmovi bez identifikacije s ičime i svojim identitetom nemaju nikakvu svrhu, osim sami sebi, kao bojni poklič trgovine kao jednog gospodarskog sektora, u kojega smo zbog njegove prirode uronjeni gotovo svakodnevno, bez mogućnosti biranja. Tako će obližnji dućan s prehrambenim proizvodima postati bezličan i isprazan kao asfalt kojim svaki dan hodam do njega. Tu je i ne pruža neki posebni doživljaj, jer nema što pružiti. Tako je materijalan i predvidljiv, uvijek isti, iako polagano u propadanju, do sljedećeg renoviranja.
Post je objavljen 06.08.2018. u 10:55 sati.