Pregled posta

SJEČANJE NA SREBRENIČKI GENOCID NAD BOŠNJACIMA IZ 1995. GODINE

DVA GENOCIDA, A NE JEDAN



I ove je godine baš kao prošle godine i posljednjih 23 godine, u Bosni i Hercegovini od 11. do 19. srpnja obilježeno tužno sječanje na žrtve genocoda u Srebrenici . Srebrenica je naseljeno mjesto sa 2,5 tisuća stanovnika i sjedište istoimene općine koja ima 15.000 stanovnika u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine u entitetu Republike Srpske u kome su masovno i planski provedena ubojstva zarobljenih bošnjaka muškaraca i dječaka od 12 do 77 godina. Ratni zločin, točnije genocid izvršili su u srpnju 1995. pripadnici vojske Republike Srpske pod komandom generala bivše JNA Ratka Mladića i paravojne skupine „Škorpioni“ . Tada je živote izgubilo oko 8 500 ljudi. Međunarodni kazneni sud za zločine iz 1991. za teritoriji bivše Jugoslavije u Hagu u presudi je masakr u Srebrenici okvalificirao kao čin genocida.
Okolnosti za genocid počele su biti stvarane početkom srpnja 1995. godine kada je započela velika ofanziva vojske Republike Srpske na zaštićene zone. Ali treba znati da je 16. travnja 1993. UN je donio Rezoluciju 819 kojom se područja Srebrenice i Žepe proglašavaju zaštićenim zonama UN-a. No 1995. UN nisu poduzeli nikakve konkretne mjere da na terenu fizički zaštite stanovništvo u području zaštićenih zona. U Potočarima je bila baza UN-a sa nizozemskim bataljonom, pa kada je stanovništvo ovih dviju zona vidjelo ratne pripreme na terenu krenulo je u Potočare nadajući se zaštiti od UN-a. No vojnici iz nizozemskog bataljon koji su bili smješteni u halama bivše tvornice akumulatora, nisu učinili baš ništa za više od 20.000 stanovnika koji su se tu sakupili. Tad je Mladić započeo sa odvajanjem žena od muškaraca govoreći im kako im se ništa neće dogoditi. A dogodila im se velika tragedija. Muškarci su odvoženi na streljanje, a ljudi koji su se odlučili pješice krenuti ka slobodnoj teritoriji kroz šumu, ubijani su iz neprijateljskih zasjeda.

Memorijalni centar Srebrenica - Potočari koji se sastoji od spomen obilježja i groblja izgrađen je u znak sjećanja na žrtve genocida nad Bošnjacima Srebrenice tokom rata u Bosni i Hercegovini. Centar je izgrađen u naselju Potočari u blizini Srebrenice na teritoriju Republike Srpske.
Visoki predstavnika u BiH Wolfganga Petritscha 25. listopadaa 2000. godine, odredio je trajnu zemljišnu lokaciju za izgradnju mezarja ( groblja) i spomen obilježje za stradale u srebreničkom genocidu. U ožujku 2003. pokopano je prvih 600 identificiranih žrtava genocida, a u rujnu 2003.,bivši američki predsjednik Bill Clinton je i službeno otvorio memorijalni centar zrtava genocida. Godine 2007., 25. svibnja donesen je Zakon o Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari, spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine. Do sada je na groblju pokopano 6 575 žrtava genocija. A za oko 1000 žrtava još se traga.
Naknadnim ukopavanjem žrtava, uglavnom na datum sjećanja na genocid, ovaj memorijalni centar sa grobljem je uspostavljen kao mjesto trajnog očuvanja sjećanja na srebrenički genocid i kao opomena budućim generacijama na ratne strahote. Ove je godine u Potočarima na Memorijalnom groblju pokopano 35 žrtava genocida.Najmlađa žrtva pokopana ove godine ove godine je Vesid (Hasan) Ibrić, rođen 1979. godine, a u vrijeme ubistva imao je 16 godina. Najstarija žrtva pokopana ove godine je Šahin (Šaban) Halilović, rođen 1924. godine, koji je u vrijeme ubistva imao 71 godinu (MZZ).


DR. VEDO TUCO:

DVA GENOCIDA, A NE JEDAN

Specijalist sudske medicine dr. Vedo Tuco rodom iz Travnika, proteklih 19 godina radi ekshumacije i identifikacijije žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Radio je na 150 masovnih grobnica širom Bosne i Hercegovine, a najviše njih je u regiji sjeveroistočne Bosne. Hiljadama ubijenih osoba vratio je identitet. Medicinu je studirao u Sarajevu, a rat u BiH ga je zatekao na četvrtoj godini studija, kada odlazi u Tuzlu, gdje i ostaje nakon što završi fakultet medicine sa prosjekom ocjena 9,5. Neko vrijeme radio je kao liječnik na Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla, a zatim se odlučio za specijalizaciju iz sudske medicine, poznate i kao forenzička medicina
Televizija AL JAZERA više puta je tijekom sedam dana obilježavanja genocida u enklavi Srebrenica emitirala dokumentarni razgovor s dr. Tucom . Prenosim dio tog razgovora gdje dr. Vedo Tuco govori kao čovjek i kao stručnjak forenzične medicine o zločinu genocida nad ljudima i nad mrtvim tijelima.



“Do događanja u Srebrenici je nestalo 22 000 ljudi od 1992. Desilo se i to su činjenice koje nitko ne može osporiti. Najveći broj ljudi je stradao 1992. godine, puno više nego u Srebrenici i ne smije se zaboraviti stalno se trebaa govoriti o Prijedoru o Kozarcu o Bratuncu, Vlasenici, Zvorniku, u Zvorniku je jako puno ljudi stradalo 1992. godine. Tu su ljudi ubijeni na pragu svoje kuće, na putu, u autobusu, u svome dvorištu, na povratku s posla, oni koji su se odazvali na radnu obvezu, završili su u masovnim grobnicama.
To su činjenice, Tko to može osporiti? Tko ?
Pa ne možete vi sada sve foto dokumentovati , bože moj, ne možete svako ubistvo slikati i reci, “ to je dokaz, ključni dokaz” Postoje drugi načini i metode kako se to i na koji način treba suditi i presuditi . Ne možete vi za svaki slučaj znati tačno vrijeme kada je tko ubijen, zaboga, šta bi radili ti sudovi i istražne i druge institucije. Tako da Srebrenica jeste sinonim stradanja velikog broja ljudi u kratkom vremenskom periodu na jednom malom prostoru. To je jedna strahota koju sam ja slušao od preživjelih ljudi . Na koji se način to dešavalo. Ali 22 000 ljudi je stradalo prije Srebrenice .”

“Svatko ima prema mrtvom neki poseban odnos, kažem ljudski odnos, pa umre ti komšija s kojim možda nisi govorio pa ti ga žao. Ali na mrtvim tijelima napraviti takav jedan masakar, to je stvarno po meni kao stručnjaku nešto, nešto strašno, daleko gori, unakaženi. To je sistem morao raditi, organizacija. Kada smo otvorili uterus žene unutra je bilo dijete u devetom mjesecu trudnoće, pred sam porod i ono što je mene pogotovo pogodilo je to da je u predjelu trbuha te žene stajalo zrno projektila koje je prošlo kroz stomak, naravno kroz dijete i zaustavilo se.”

“ Locirate grobnicu od hiljadu tijela. Ta riječ genocid ima svoju definiciju.Činjenica je da su isključene neke opštine, ali ja moram reći ono, jednostavno me tjera moja profesija, struka – što sam ja video s čim sam se susretao, to obični ljudi neznaju koji se ne bave ovim poslonm , tu nije bio jedan genocid nego dva ; prvi nad nedužnim civilima a glavni pokazatelj su civili koji su u masovnim grobnicama starci, žene, djece, a onaj drugi koji je k tome mene kao profesionalca, a s kojim ću se ja kasnije susretati u sali je puno gori, a to je da su primarne grobnice izmještane teškom mehanizacijom, to je genocid nad mrtvima, tako da su ti posmrtni ostaci konkretnih tijela dodatno uništeni, izlomljeni, fragmentirani. Kada smo ih ekshumirali i počeli satavljati bili su sastavljani iz sedam , osam dijelova gdje je glava bila u jednoj masovnoj grobnici, sekundarnoj grobnici, ruke noge u drugoj , grudni koš itd. sa distancom od nekih 20, 30 kilometara između tih grobnica. Tako da je po meni ovaj drugi genocida o kome nitko ne razmišlja ni ne govori puno gori. Pa nikome se i ne sudi. Kada ubiješ čovjeka, pa ga ponovo ubiješ na način da ga raskidaš na više dijelova – pravna nauka SE JOŠUVIJEK NIJE BAVILA TOM VRSTOM PROBLEMA. To je moj pristup."

Teška mehanizacvija s kojom su premješani posmrtni ostaci ubijanih ljudi iz masovnih grobnica kako bi se zločini sakrilii

"Ima i na drugoj strani ljudi koji smatraju da je to tako i da je to istina. Na kraju u Srbiji imate ta udruženja koja pokazuju ta nekakva suosječanje, pokazuju neki sram za ono što je netko uradio. Da se razumijemo, ne možete vi to sada pripisati narodu, nego su to uradili pojedinci iz određenog naroda, ljudima iz drugog naroda iz druge nacije.
Tolika količina zločina na jednom malom prostoru - to se ne može sakriti. Ne mogu da shvatim da netko negira masovne grobnice, da netko negira ubistva pored tolikih dokaza, tolike struke nauke koja je to objedinila, fotodokumentirala i objedinila. Ja znam puno pravoslavaca koji mi priđu, pruže mi ruku, kažu mi ovo je strašno. A to mogu samo hrabri ljudi, samo savjesni ljudi – reći ovo je strašno. Nismo znali da su se ovakve stvari desile.
Kada ste daleko od nekog mjesta gdje se nešto dešavalo i lažete sebe da se to dešavalo onda i drugi počinju da vjeruju u tu laž. Mislim da će ovo jednoga dana, to priznavanje istine, kad tada će doći vrijeme , neće se to moći stalno gurati pod tepih .
Mislim da mi imamo jednu veliku odgovornost. Ja sada kad ovo govorim, govorim kao profesionalac i
čovjek mi imamo veliku obvezu da institucije koje se bave tim poslom, da jednostavno ovo što mi radimo nastave da rade bez ikakvih uslova da se ti koji su to napravili - kazne- za 10 godina za 15 godina. Zna se da ratni zločin ne zastarijeva.

A lagati da se na prostoru Bosne i Hercegovine genocid nije desio i da su to čiste laži to jednostavno sa takvim osobama nešto nije u glavi dobro ni u redu. Neznam kako bi rekao drugačije. Jednostavno trenutne okolnosti im idu na ruku pa da takve stvari govore. Mislim da će to sve jednoga dana doći na svoje mjesto. Dosta ima onih koji se stide zbog ovoga što se desilo. Puno više ima onih koji to na neki način iz više razloga opravdavaju. Nema opravdanja za ovo- rekao je dr.Vedo Tuco “




Post je objavljen 21.07.2018. u 23:49 sati.