Pregled posta

"Čišćenje" Sofi Oksanen i naše dvorište

Postoje knjige koje ne bi smjele biti napisane. A posebno ne od strane
autora koji su ih napisali. "Čišćenje" finsko-estonske spisateljice
Sofi Oksanen je jedna od takvih knjiga.

Majstorski napisana knjiga dovela je do toga da se naježim ne jednom, i
gornja tvrdnja se odnosi na sadržaj, ne na autoričino spisateljsko umijeće.
Izražava moju frustraciju temom.

Priča je jednostavna i čak i previše znana: ljudi uhvaćeni u povijesnim
događajima, ubijani, silovani, mučeni fizički i psihički.

Izmjenično pripovijedanje priče iz 1990-tih sa događajima tokom i nakon
Drugog svjetskog rata nije često korišten zahvat, i Oksanen ga
umjetnički izvodi. Zajedno sa porodicom koja je uhvaćena u vir ratnih i
poratnih događanja, unuka postaje žrtva trgovine ljudima i prisiljena je na
prostituciju. Na taj način postaje izjednačena u iskustvu i trpljenju sa
prethodnim žrtvama rata iz svoje porodice. Nitko, čak ni mala djevojčica,
nije pošteđen ožiljaka.

Zašto sam napisao da mlada, premlada spisateljica (imala je nepunih 30
godina kad je ovaj tekst nastajao) ne bi smjela moći napisati ovakvu priču,
sa toliko precizno prikazanom ljudskom bestijalnosti?

U njenom pisanju sam osjetio duh Jensa Bjorneboe, drugog kroničara ljudske
bestijalnosti. On je perfidno točno opisao, slovo u slovo, što su sve mali
medvjedići u stanju uraditi drugim malim medvjedićima. A to nije nešto što
bi ovako mlada osoba morala znati. Ali očito jest, i znala je i predobro
što s tim učiniti.

Umjela je postaviti znak jednakosti između obje strane-nema "strane" kad je
riječ o patnji, posebno kad je riječ o ratu i njegovim posljedicama.

Sve to je zlo bez opravdanja, i Oksanen to dobro pokazuje. Mučitelji su
i sami bili mučeni, kriminalci su, ironično, samo egzekutori pravde, ako
takvoj uopće ima mjesta.

Kome bi se mogao svidjeti takav svijet? A on je svakodnevna stvarnost velikog, i
prevelikog broja ljudi.

Stvarno "zbogom ljudskosti!".

Ne treba daleko ići za sličan primjer kod nas. U prebrojavanju krvnih zrnaca zaboravlja
se na činjenice. Evo jednog u nebo vapijućeg slučaja.

Na slici: nestvarno prelijep krajolik Pustinje Slana na otoku Pagu.

Nedaleko su ljeti 1941. ustaše mučili i ubijali ... ljude.

Na sreću kratko vrijeme, svega tri mjeseca, jer su Talijani, kad su preoteli otok od Pavelića,
da im ta sitna nesposobna gnjida ne kvari liniju obale, odmah zatvorili logor. Za razliku od naših
ljudi, njima uz vino, maneštru i ribu za ručak nije pasalo zapomaganje žena i djece.

Danas to mjesto ljudske patnje nije nikako označeno, jer u našoj državi još nismo raščistili
niti s najočitijim primjerima ljudske bestijalnosti: ovdje je bila ploča u spomen žrtava, ali
dragi domaći ljudi su ju opetovano za dom spremno uništavali bombama:

Ali istina se ne da uništiti bombama. Talijani su pri sanaciji terena našli i pobrojali oko 1000 leševa,
kojima treba dodati par stotina jednostavno bačenih u more, obično nakon zvjerskih mučenja.

U prethodnoj državi žrtve se brojalo po režimu Partije, jedne i jedine, kad se brojke lako množilo ili
dijelilo sa 10 ili 100. U današnjoj, Lijepoj Njihovoj raznih gnjida iz Remetinca, očito je sve veće priklanjanje
etici djece i unuka poraženih u Drugom svjetskom ratu, pa žrtve prešućujemo.

Zbog takvog prešućivanja nismo još zaradili pravo na "umjetničko mišljenje" tipa Tompson ili "poviesnopravno
razmišljanje" tipa Hasanbegović i Esih. Mogućnost pojave takvih likova, a da to ne bude sumnjivo (kome? Pobjednicima,
jasno, pa oni su ti koji kroje priču poraženima. Pa nismo deca, ne? Također, onima sa slabijim želucem za našu
balkansku koljačku ruralnu romantiku) si treba zaraditi... poštenjem i poštovanjem prema žrtvama. A ne
bombama i skrivanjem činjenica.

Po mome, tako dugo dok ne počistimo svoje dvorište od ustaških i komunjarskih mučitelja, drugi će
nam krojiti pravdu i istinu, a mi ćemo biti samo guske u magli.

Post je objavljen 20.07.2018. u 20:27 sati.