Znate li vi da su u drugom planetarno najpopularnijem sportu naši komšije osvojili srebrnu medalju, na olimpijadi u Riju.
Nemate pojma, Aj dobro i ja svašta pitam.
Znate li tko im je svirao na dočeku, nemate pojma, i boli vas penis, kao što vas boli penis jel se Mladen Krstajić za kojeg naš Ivan Rakitić kaže da mu je više nego brat slikava s Bajom malim Knindžom, nemate pojma ni ko je Mladen Krstajić.
Zar nije lijepo živjeti u zemlji u kojoj možeš bit Luka Modrić, najbolji igrač svjetskog prvenstva, i reći da navijaš za Đokovića da osvoji Wimbledon i da ti niko ne kaže ni jednu riječ, ili biti Ivan Rakitić i skupa s onim ranije navedenim Mladenom Krstajićem lumpovati na koncertima Mile Kitića a da te niko ne pita za zdravlje.
E to je zemlja u kojoj je predsjednica vesela plavuša koja sve ljubi, a ne frustrirani ortodoksni četnik.
Rekao bi čovjek krasna je to zemlja i krasni su ljudi ti Hrvati, imaju i krasnu predsjednicu, koja isto navija da Đoković osvoji Wimbledon.
Ali
Naravno da postoji ali, uvijek postoji neko ali, u Hrvatskoj osim Hrvata žive i Srbi i Jugoslaveni, njima je itekako važno kad Hrvati osvoje drugo mjesto na svijetu da se njih pita tko će gdje pjevat, a postoji i bezlična anemična vlast u Hrvatskoj koja će eto da ne bi uznemirila predstavnike onih koji su okupirali ovu zemlju razrušili je, i ubili tisuće njenih građana, gasi struju, jer Zlatko Dalić nikad neće bit Milorad Pupovac.
Iskreno nije mi ugodno živjeti u zemlji u kojoj ortodoksni četnik Aleksandar Vučić i njegovi istomišljenici u Hrvatskoj određuju tko će pjevat, kad Hrvati osvoje drugo mjesto na svijetu.
Nije mi ugodno da se u glavnom gradu zemlje za koju sam se ja u ratu borio gasi struja na dočeku nogometne reprezentacije, da se ne bi povrijedili nježni osjećaji onih koji su pucali po meni i njihovog okota.
Nije mi ugodno živjeti u zemlji u kojoj o svim najvažnijim pitanjima odlučuju oni koji tu zemlju nikad nisu željeli.
Nije li možda i to razlog što ova zemlja stoji, što mladi odlaze, možda je i njima neugodno zato što pravila igre određuju okupatori uz asistenciju anemičnih domaćih izdajnika.
Jedino što me veseli je da svemu uprkos postoji kritična masa spremna za promjenu, pokazuju to referendumske inicijative ma što ko mislio o njima, pokazuje to i pola milijuna u Zagrebu i desetci tisuća diljem hrvatske, mladih koji su bolji od nas nepovratno oštećenih u socijalizmu, mladih koji neće morat uzet pušku da bi se u ovoj zemlji prestalo zabranjivat pjevat, kao što sam ja to morao, oni će to napraviti olovkom na nekim od slijedećih izbora, jer valjda je svakome jasno da je sve bolje od anemičnih udbaških sinova.
I samo za kraj, kad nam je bilo najteže revali smo Čavoglave, nismo pjevali s Milom Kekinom ni s TBF om, oni su bili zauzeti čekanjem hoćemo li pobijedit mi ili njihovi, na svadbi su vam pjevali Mišu i Thompsona, nisu Radojku Šverko ni Zdenku Kovačiček, kad ste krstili djecu pjevali ste Mišu i Thompsona, niste Elemental ni Natali Dizdar.
Zar ćete stvarno dopustit da se možete veselit samo u vaša vlastita četri zida, a onda je samo jedan korak da šapta, sjećate li se kako ste desetljećima šaputali da vas Srbi i Jugoslaveni ne bi čuli, želite li to i vašoj djeci.
Ili želite da vaša djeca mogu ko Luka Modrić čestitat Novaku Đokoviću a da ga niko ništa ne pita, jer Novak Đoković ne može čestitat Luki Modriću a da ga niko ništa ne pita, ne daju mu Srbi i poneki Jugoslaven.
Post je objavljen 18.07.2018. u 12:18 sati.