Moja najljepša priča

Marketing

Dva dana poslje nakon što su emocije, iako ne potpuno, splasnule kao što vjerojano nikad neće. Nedostajalo je još samo pola koraka, ali … to je život koji slavu ne namjenjuje onima na tronu već onima koji su tamo zamalo dospjeli.

Mala i u svjetskim razmjerima beznačajna Hrvatska, na trenutak je bila u fokusu čitavog svijeta. Svima je bila draga i simpatična. U to sam se sam uvjerio ovdje u Francuskoj. U ovih dvadesetak godina koliko putujem uokolo naokolo zbog posla, uvijek sam doživljavao i dan danas doživljavam, da Hrvatsku isključivo prepoznaju po samo dvije stvari:
po Dubrovniku i po sportašima (Davor Šuker, Zvonimir Boban, Goran Ivanišević, Janica Kostelić, ...).
Ono prvo zato što Dubrovnik govori o slobodi (Ivan Gundulić: o lijepa o slatka, o draga slobodo ... koga se ne stidi otvoreno plagirati ni Bono iz U2). Ovo drugo zato što sport govori univerzalni jezik koga kao pozitivnu asocijaciju i energiju prepoznaju svi. Recimo i moji dragi afrikanci s kojima sam predivno surađivao na jedinstvenom SAP projektu u Keniji i koji su zbog našeg odnosa i ostvarenja željeli da tamo ostanem, te vjerovali ili ne, nudili mi državljanstvo. Pa tako oboje, naročito sport, koliko god mi to negirali, pripadaju u sferu politike, jer … Još stari grci su govorili kako je čovjek “zoon polikoon” (društveno/političko biće). Pa se zato u finalu u Moskvi npr. sudi jedanaesterac koji se nigdje drugdje u, nazovimo to tako, normalnim okolnostima, ne bi sudio niti bi itko zbog toga protestirao.

No ostavimo se gornjih konotacija. Bilo kako bilo, nakon dvadeset godina u anale ulazi jedna nova generacija "vatrenih". Generacija je to izrasla u prognaničkim uvjetima Domovinskog rata (imate o tome u svjetskoj štampi i medijima, pa neću obrazlagati), dečki koje su kao klince srpski okupatori, velikim dijelom prispjeli iz Srbije, zajedno s roditeljima (neke od njih sui m pred očima pobili) nasilno i bez ičega, sa ili bez vrećice u ruci protjerali iz njihovih domova, prognali u prihvatilišta u neokupiranom dijelu Hrvatske.

Prolazila je ta talentirana generacija kroz "sito i rešeto" života koji ih je svakodnevno šamarao, života koji im to i danas svakodnevno radi. Iz raznoraznih razloga, da ne nabrajam, prolazila je ta generacija kroz otvoreno izrugivanje, nipodištavanje i animozitet koji je eskalirao do zlonamjernih incidenata na San Siru u Milanu, svastici na Poljudu, izgredima koji su trebali prekinuti utakmice na EP u Francuskoj 2016. Dijelu javnosti i dobrom dijelu službene politike sve ono što ta generacija radi predstavlja trn u oku i zato im ona otvoreno smeta. Dovoljno je samo sjetiti se nekih naših Blogera koji su se još do jučer sprdali i izrugivali s njima i njihovim snovima. A sve to zbog ideala i vrijednosti koje ti, bez obzira na astronomske zarade u biti skromni dečki, u sebi nose i predstavljaju: domoljublje, rad, predanost, izvrsnost, uspješnost, a što su sve stekli sami bez potpore i mimo korumpirane politike koja je u proteklom razdoblju obnašala ili još uvijek u Hrvatskoj obnaša dužnost (ne ciljam na Predsjednicu već na Premijera). Jednostavno rečeno, oni su sve ono što njihovi mrzitelji nisu. I upravo ta politika im na kraju slavlja u Zagrebu nasilno čupa mikrofon iz ruke kako ne bi ni slučajno, iako im to nije bilo ni na kraj pameti, na kraju zapjevali Čavoglave čemu bi se sa radošću i povikom "spremni" pridružila gomila od preko 300.000 onih koji su ih s ushitom dočekali, a sve zato što su ovi domoljublje proglašavaju negativnom i nepoželjnom kategorijom.

Ali ... na stranu sve gornje negativne konotacije. Hrvatska treba nastaviti dalje, nastaviti na zasadima jedinstva i kod većine ponovo oživjelog domoljublja i ponosa i vjere u život, u život u Hrvatskoj. Nastaviti kako bi Hrvatska zaista ostvarila san zemlje blagostanja, za što vam ja, koji sam doslovce proputovao 1/3 zemaljske kugle, a i ne samo ja, otvoreno velim da ima smisla, da je moguće i da je, vjerovali ili ne, relativno lako ostvarivo, ali … Samo ako svaki pojedinac promijeni pristup rješavanju problema u životu. Svaki takav put u životu pojedinaca, ali i nacije, na kraju biva nagrađen. Vjerujte mi na riječ i iskustvo.

Danijel Subašić, Josip Pivarić, Ivan Strinić, Dejan Lovren, Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Vedran Ćorluka, Milan Badelj, Marcelo Brozović, Luka Modrić, Mateo Kovačić, Ivan Rakitić, Andej Kramarić, Mario Mandžukić, Ivan Perišić, Ante Rebić. Dream tim za sva vremena. Na kraju možda najmanji, najponizniji, ali najveći, kako mi SAPovci to velimo, projekt menadžer Zlatko Dalić. Mali veliki čovjek koji ih je prepoznao, za sobom poveo naprijed, išao s njima u korak i na kraju im skromno prepustio slavu, a on se povukao u drugi plan. Slika i prilika lidera kakav lider treba biti, lidera kakvih se u svom 20togodišnjem SAP iskustvu baš i nisam nagledao.

Biblija, ali i ne samo Biblija je upravo takvima i baš samo i sključivo takvima namijenila najveću slavu. Namijenila je ostvarenje njihovih snova na stepenici niže, iako po svemu što su napravili zaslužuju najveću kojoj su stremili. Zato je u ovom Hrvatskom slučaju biti drugi na svijetu možda i veće ostvarenje od onog biti prvi, jer ... Kad si na vrhu motivi prestaju, a kad si pola koraka od vrha i motivi i putokazi za nove generacije ostaju i oni su trajna inspiracija za dostići ih i nadmašiti.

Bravo Vatreni!