Ponukan silnim „delanjem“ zagrebačkog gradonačelnika uglavnom obilježenim nebrigom, neradom, nemarom, neodgovornošću, koruptivnim radnjama i svim onim radnjama koje su radi svojeg obilježja kaznenog djela navedene u stotinama kaznenih prijava, na koje DORH uglavnom nije reagirao, objavio sam tridesetak upisa.
Htio bih ja, da mi je gradonačelnik pružio priliku, objaviti i ponešto lijepo iz palete njegovih „delanja“, nešto što zaslužuje pohvalu, ali nije mi pružio priliku, takvih radnji u njegovih pet mandata jednostavno nije bilo. Sve je uglavnom ili na rubu zakonitog djelovanja ili preko ruba, što zaslužuje kazneni progon.
Dakle čak i kad bih izuzeo sve njegove marifetluke i suspektne aktivnosti, ostaje činjenica da je on Zagreb, jedini hrvatski grad koji ima dovoljno vlastitih prihoda za pokrivanje svih svojih potreba, bilo kao Grad, bilo kroz Zagrebački Holding potpuno nepotrebno prezadužio, prvenstveno kroz manipulacije gradskim zemljištima, upuštanja u stanogradnju kojom se trebalo konkurirati državnom POS-u, višestrukim preplaćivanjima neki gradskih investicija (postrojenje za kondicioniranje otpadnih voda, naprosto „bode oči“) ili brojnih radova od uređenja autobusnih i tramvajskih stajališta, izrade nadstrešnica, javnih WC-a, ali i nabave sjedala za „Lisinski“ … ogromno prelijevanje sredstava u privatne džepove odvija se kroz „prilagodbu“ procesa javne nabave.
Povod za ovaj današnji upis je nebriga oko održavanja kapitalnih infrastrukturnih objekata u gradu, neću o oronulim fasadama kuća, pothodnicima koji nisu taknuti od „Univerzijade“, osvrnut ću se na dva slučaja, petlja Slavonska avenija - Držićeva s koje na pješačke hodnike otpadaju sve veće betonske gromade i Most slobode koji se naprosto raspada.
Takvi infrastrukturni objekti traže trajni nadzor i održavanje umjesto gradonačelnikovog „bašmebrigizma“. Uostalom oba objekta izgrađena su za vrijeme „totalitarnog mraka“ Pa je možda i bolje da se što prije raspadnu kako bi nas prestali podsjećati na „ropski položaj“ Hrvata i Hrvatske u Jugoslaviji i „zlodjela komunista“, a onda će ih gradonačelnik napraviti iznova i „ljepše i starije“, kao što mu to izgleda „uspijeva“ s Meštrovićevim paviljonom na Trgu žrtava fašizma.
Što se petlje tiče ne znam je li na njoj, otkad je sagrađena, ikad išta rađeno, osim popravaka asfaltnog sloja i popravaka ograde koju su probila vozila.
Istinabog spominju se neki pregledi petlje od prije par godina, pa je jedno vrijeme čak bio ograničen promet na njoj, da bi to ograničenje ubrzo bilo ukinuto , ali jedna traka je ostala trajno zatvorena za promet. Bilo je govora o planovima za rekonstrukciju tog objekta, ali do dana današnjeg ništa učinjeno nije.
Ponašanje prema betonskim konstrukcijama infrastrukturnih objekata kao što su nadvožnjaci, petlje, mostovi mora biti drugačije nego prije četrdesetak godina, ti objekti traže drugačiju brigu i nadzor posebno radi velikih, a često i prevelikih količina soli koja se koristi za posipavanje prometnica u zimskim uvjetima. Otopina soli penetrira u beton, dopire do željezne armature, uzrokuje početak korozije i pospješuje je. Kako su produkti korozije željeza daleko voluminozniji od osnovnog metala, dolazi do stvaranja velikih pritisaka koji u uvjetima temperaturnih promjena jednostavno dovode do svojevrsnog „mrvljenja“ betona i otpadanja tako razmrvljenih dijelova. Stoga bi betonske konstrukcije infrastrukturnih objekata poput nadvožnjaka, petlji i mostova trebalo zaštiti organskim zaštitnim prevlakama ili na njima u zimskim uvjetima zabraniti upotrebu soli i za posipavanje, radi sprječavanja proklizavanja, koristiti isključivo sipinu.
Most slobode, inače jedan od najljepših hrvatskih mostova, osim zamjene asfaltnog sloja drugih radova u vremenu trajanja aktualnog gradonačelnika nije vidio. Čeličnu konstrukciju mosta korozija je žestoko načela, tu više nikakvi popravci niti sanacija neće biti mogući, ograda i neki drugi dijelovi mosta morat će biti napravljeni potpuno novi. No nije stradala samo konstrukcija mosta, korozija je jednako napala i cjevovode.
To što sam posebno istakao Most slobode, ne znači da su drugi mostovi u boljem stanju, ali kasnije su građeni, pa još nisu tako propali.
U mojem fokusu, kad se radi o zagrebačkom gradonačelniku i njegovom „delanju“, je sve vrijeme zabrinutost zbog nebrige za vodocrpilišta, pa sam o tom problemu 24. 09. 2010. objavio pod naslovom „Gdje prestaje neodgovornost, a počinje zločin?“ sljedeći upis:
„Još 23. 09. 2007. pisao sam povodom zagađene vode u naselju Vrbani III i Rudešu o općoj nebrizi i neodgovornosti u ponašanju prema zaista velikim zalihama kvalitetne pitke vode u okolici Zagreba:
„Problemi s pitkom vodom u Zagrebu
Prateći ovu trakavicu oko zagađene vode, prvenstveno u naselju Vrbani III, ali u zadnje vrijeme vidimo da to baš i nije usamljen slučaj, spominju se neke kuće u Rudešu, mislim da se može zaključiti da je i ovdje na djelu sve ono "dobro" što nam je donio kabadahije iz Pogane Vlake na privremenom radu na radnom mjestu gradonačelnika Zagreba: neodgovornost, nebrigu i korupciju.
Voda je zgađena, potvrdile su to analize provedene u tuzemnim i inozemnim laboratorijima, ali za to, kao što se vidi prema reakcijama rečenog kabadahije, nitko nije ni odgovoran ni kriv. Mislim na one koji bi trebali osjećati bar malu grižnju savjesti zbog toga što su ljudi, namjerno ili nenamjerno, svejedno, sustavno trovani mjesecima.
A pogođeni stanari su upozoravali, kumili i molili nadležne da nešto učine, jer njihova voda zaudara., a onda kad su kemijske analize pokazale da su stanari itekako u pravu, nadležni ne čine ništa sve do trenutka kad problem s vodom počinje poprimati konture afere.
A kako problem pokušava riješiti kabadahija iz Pogane Vlake, koji prema svojim reakcijama nije ništa doli opasni luđak?
Negiranjem!
Ne toliko problema samog, koliko odgovornosti za stanje opskrbe vodom u Zagrebu, kroz nepoduzimanje mjera zaštite vodocrpilišta, a neradom sanitarne inspekcije na mikroplanu, kao što pokazuje ovaj slučaj u Vrbanima III.
A svakome, tko iole poznaje problematiku, je jasno da se u lancu odgovornih nikoga ne može ekskulpirati, ni investitora, odnosno generalnog izvođača radova na izgradnji objekata, ni sanitarnu inspekciju, ni Zavod za javno zdravstvo, ni Poglavarstvo Grada Zagreba.
Naime nijedan objekt ne može proći tehnički pregled i dobiti uporabnu dozvolu, ukoliko nema uvjerenja o ispravnosti vode za piće. Predmetne zgrade su prošle i na tehničkom pregledu i dobile uporabnu dozvolu, što znači da je prilikom tehničkog prijema investitor, odnosno generalni izvođač radova, priložio važeća uvjerenja o ispravnosti vode za piće.
Kako je to moguće?
Jednostavno, ovlaštena institucija je dobila na analizu vodu, ne sa slavina predmetnih objekata, nego iz nekog drugog izvora, izvora za koji se zna da je na njemu voda ispravna. Znači da je investitor dostavljajući drugu vodu na analizu išao na svjesnu obmanu.
Zavod za javno zdravstvo ili druga ovlaštena institucija/laboratorij nije poslala, a morala je, svojeg tehničara da uzme uzorke vode sa slavina objekta, već se oslonila na deklaraciju na od investitora/izvođača radova dostavljenim uzorcima.
Zato sam napisao da se ekskulpirati od odgovornosti ne može nikoga u lancu odgovornih.
Pročelnik za zdravstvo u Poglavarstvu, Zvonimir Šostar, trebao je biti prvi koji podnosi neopozivu ostavku, valjda ne zato što mu je striperica sjedila u krilu!
Ali naš populista, kabadahija iz Pogane Vlake, na mjestu gradonačelnika Zagreba, ne smatra odgovornim ni sebe ni svoje suradnike, lunja vodeći te svoje apologete, ljude koji zaista u potpunosti ovise o njemu, od hidranta do hidranta, od vodocrpilišta do vodocrpilišta i javno ispija vodu, uvjeravajući nas kako "pijemo najbolju vodu na svijetu", koju će on, eto, "konfekcionirati i prodavati u trgovinama kao vodu za piće", jer "je bolja od bilo koje izvorske vode koju možete kupiti u trgovini".
Može li se na taj način riješiti pitanje ispravnosti vode za piće u Zagrebu, zaključite sami.
Što ne uđe u neku od apostrofiranih zgrada u Vrbanima III i tamo iz slavine natoči i popije makar jednu čašu vode!?
Ne bih htio nikoga plašiti, ali zbog totalne nebrige kabadahije iz Pogane Vlake, Zagrebu, koji doslovno leži na ogromnim količinama pitke vode, jednom od rijetkih gradova na svijetu u kojem se ulice peru prvoklasnom pitkom vodom, prijeti opasnost da sutra počne žeđati, jer se područja vodocrpilišta ne štite na adekvatan način. Na zaštićenim vodocrpilišnim prostorima, gdje bi svaka gradnja, ali i intenzivno bavljenje poljoprivredom, trebali biti strogo zabranjeni, niču bespravno sagrađeni objekti bez riješene kanalizacije, a u zemlju dospijevaju velike količine umjetnih gnojiva herbicida i pesticida, sve potencijalnih zagađivača podzemnih voda. Odlaganje otpada, pa i otrovnog, kao i strvina uginulih životinja neću ni spominjati. Ako se zna da litra mineralnog ulja može do neupotrebljivosti zagaditi milijun litara vode, onda i najvećem laiku postaje jasno kolika opasnost prijeti zagrebačkim vodocrpilištima.
Napisao sam već, pišući o Rukometnoj areni, da će Zagrebu doći na naplatu svi potezi koje vuče kabadahija iz Pogane Vlake, nevažno radilo se o prekomjernom i nepotrebnom financijskom zaduživanju Zagreba ili nebrigom o vodocrpilištima, samo neke stvari u međuvremenu mogu postati nenaplative, kao što se može dogoditi ukoliko se zagade zagrebačka vodocrpilišta.
Trebam li napomenuti da Ameri takve lokacije štite čuvarima naoružanim dugim cijevima.
Što mislite zašto?
Pa zato što pitka voda sve više i više poprima obilježja prvoklasnog strateškog resursa.
RH, a s njome i Zagreb, je na sreću bogata izvorima pitke vode, koja to može prestati biti, ukoliko se taj dar prirode ne zaštiti na adekvatan način, prvenstveno uklanjanjem s pozicija potpuno neodgovornih ljudi kao što je kabadahija iz Pogane Vlake.“
upozoravajući na odlaganje opasnog otpada svuda pa i na vodozaštitnom području.
Krajnja neodgovornost, prvo gradonačelnika, a potom i ministrice prostornog planiranja i zaštite okoliša, pokazana je u slučaju kad je poslije incidenta i požara u postrojenju PUTO, postrojenju zabranjen rad, a nije ponuđeno drugo cjelovito rješenje za zbrinjavanje opasnog otpada.
To je zapravo neodgovornim čelnicima mnogih poduzeća značilo zapravo zeleno svjetlo za "punjenje" šljunčara, drugih jama i lokvi, šumaraka, živica, livada... opasnim otpadom iz svojih poduzeća, pa i na vodozaštitnom području.
Neki su da sakriju tragove takav otpad zakapali, dok su ga drugi jednostavno "iskipali" bilo gdje, najčešće pod okriljem mraka.
Ni gradonačelnik, ni ministrica nisu pokazivali interes za takva, mogu reći, zlodjela, jednostavno se nisu htjeli miješati u svoj posao, valjda da se ne bi kome zamjerili.
I sada poslije onog sustavnog trovanja vodom stanara u Vrbanima III i Rudešu, od pred tri godine, na sreću bez fatalnih posljedica, slijedi trovanje nepoznatim plinom trojice radnika poduzeća "Portun Ferum" i dvojice policajaca, pri čemu kod dvojice radnika sa smrtnim ishodom.
Svi se čude, nitko ništa ne zna, nitko da na temelju kliničke slike leševa zaključi čime su otrovani ...
Pa bar da su zaključili, obzirom da su se treći radnik i dvojica policajca na sreću oporavili, da se očito radi o nekom iz skupine otrova koji "uzimaju sve ili ništa", kakav je npr. cijanovodik, otrov kod kojeg se onome tko je primio letalnu dozu, ne može pomoći, a onaj pak koji je primio manju dozu od letalne se brzo oporavlja bez ikakvih trajnih posljedica.
Baš na cijanovodik upućuju izjave da su tijela dvojice preminulih radnika "poplavila".
Ni te smrti nisu trgnule iz letargije gradonačelnika i njegovog stručnjaka za terorizam na mjestu predstojnika Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, a još manje ministricu Marinu Matulović Dropulić, da se bar snimi stanje "divljih" odlagališta opasnog otpada, i pristupi asanaciji terena, jer ćemo sutra u Zagrebu zaista ostati bez pitke vode.
Pitam gradonačelnika i ministricu koliko još žrtava prvenstveno njihove nebrige, neodgovornosti i nerada treba pasti, pa da oni počnu raditi posao za koji primaju plaću ili da DORH započne istragu, ustanovi razmjere "divljih" odlagališta opasnog otpada i podigne optužnicu protiv odgovornih koji su svojim neradom, nebrigom i neodgovornošću doveli u opasnost zdravlje i živote građana Zagreba.
Ako pak nalazi patologa i toksikologa nedvosmisleno pokažu da je do trovanja radnika došlo radi negdje u blizini zakopanog opasnog otpada, optužiti ih za ubojstvo.
Radi silne opasnosti od zagađenja podzemnih voda, do kojeg toplo se nadam još nije došlo, pitanje odlaganja opasnog otpada posvuda, nije više samo pitanje zaštite okoliša, već prvorazredno političko pitanje.“
Na istu temu objavio sam 10. 06. 2013. sljedeći upis:
„Dosadašnji, a na svu nesreću građanki i građana Zagreba i budući gradonačelnik, koji je upravo potvrda svih apsurda slučajne države koju je „stvorio“ najpoznatiji „neimar“ u hrvatskoj povijesti, Franjo Tuđman, u svojem opsežnom intervjuu danom „Jutarnjem listu“ govori o svojim prioritetima koji teško da bi mogli biti prioriteti grada Zagreba. Ali prioriteti Milana Bandića u funkciji podizanja spomenika za života samome sebi, da, bez svake sumnje.
Pogledate li izbliza i malo pomnije Milana Bandića, vidjet ćete ruinu od čovjeka, nekoga tko nije toliko ostario koliko je „potrošen“, a čovjeku u ponedjeljak počinje novi mandat na čelu glavnog grada.
Ne ulazeći sad u to tko su oni koji su si izabrali Bandića, a mislim da se većinski radi o „stočarima“ mahom porijeklom iz „tamnog vilajeta“ ali i onima istog mentaliteta s naše strane granice, poduprtim klerofašistima, da za sve nas upravlja Gradom i njegovim poslovima, a evidentno se radi o čovjeku, koji radi svojih „performansi“ u iole uređenoj državi nikad ne bi ni „primirisati“ mogao bilo kakvoj političkoj ili upravljačkoj funkciji na kojoj je moguće donositi odluke o kojima ovisi kvaliteta života stotina tisuća ljudi, moramo se zapitati gdje to postoji da netko između dvaju izbora, znači pune četiri godine, radi što ga je volja i pritom za svoj (ne)rad odgovara jedino samome sebi.
Upravo takvu situaciju imamo danas u Zagrebu.
Neće se Bandić u najavama svojeg budućeg „delanja“ zaboraviti zahvaliti SDP-u, kao nesporno najzaslužnijem za njegovu izbornu pobjedu, lažući o tome kako su u proteklom mandatu SDP-ovci kroz Skupštinu grada opstruirali njega i njegovo „delanje“, činjenice kažu da ga je 2009. SDP kandidirao kao „nesporno najboljeg kandidata za gradonačelnika“, a da su prestali „titrati na istoj valnoj dužini tek po njegovom isključenju iz SDP-a. Dotad su „rukice letjele u zrak“ za svaku ludost koju je „Miki“ predlagao.
Danas stari/novi gradonačelnik najavljuje čistke u Gradskom poglavarstvu i strukturama Holdinga Zagreb kojima će biti pometeni „partijski kadrovi i stranački uhljebljenici“, gubeći iz vida da je upravo on uz punu suglasnost vrha SDP-a ili bar bez njegovog protivljenja „instalirao“ najveći broj tih poslušnika, plaćenika i uhljebljenika kako u redove Gradskog poglavarstva, tako i u redove Holdinga, pa ni Ivo Čović nije, nakon neizbježne smjene „Kikaša“, doveden na čelo Holdinga bez Bandićeve suglasnosti.
No dobro, neka u „interesu Zagreba i Zagrepčana“ smjenjuje, neka čisti i izgoni koga hoće, znam da među tima smijenjenima i najurenima neće biti nikoga za kim bi čestit čovjek suzu pustio, al' neka mi ne dira dokazane „pregaoce“, na njegovu sliku i priliku poput takvih stručnih i moralnih vertikala kao Slavko Kojić, Davor Jelavić, Zvonimir Šostar, Miodrag Demo, Pavle Kalinić, Pero Kovačević ... jer bez njihovog „delanja“ teško da bi i Zagreb bio Zagreb.
Doznajemo i koji su gradonačelnikovi top-prioriteti u „delanju“ za Zagreb i Zagrepčane ...
Znam, očekivali ste da će to biti rješavanje odlagališta/spalionice otpada i zbrinjavanje opasnog otpada, najveće prijetnje podzemnim zalihama pitke vode.
Ništa od toga, u Zagrebu će se i dalje podizati spomenici kabadahiji iz Pogane Vlake, a ne oni objekti koji Zagrebu trebaju više od ičega ...
Što je to što je ili može biti preče od zaštite crpilišta pitke vode, koje najbolje štite kvalitetno zbrinjavanje otpada a pogotovo opasnog otpada?
Doznajemo tako da su za sudbinu Zagreba i njegovih građana puno presudnija izgradnja kongresnog centra, žičare i zgrade opere, jer upravo to je stari/novi gradonačelnik iznio kao svoje top-prioriteta u budućem „delanju“.
Dakle nebriga oko zbrinjavanja otpada, a pogotovo opasnog otpada, prestaje biti pitanje neodgovornosti i prelazi u kategoriju zločina, zato što se pukim nečinjenjem svjesno ugrožavaju zalihe pitke vode.
Ono što ja sasvim sigurno znam, a moje životno i radno iskustvo mi to govori, da će Zagreb (pre)skupo platiti gradonačelnikovanje i „delanje“ Milana Bandića, koje će biti vidljivo kad konačno „sjaši“, a netko pametan „podvuče crtu“ pod sva ostvarenja nastala kao rezultat Bandićevog „delanja“, ali i pod sve ono što je bilo nužno napraviti, a nije napravljeno, nedajbože da se tu nađu i zagađena vodocrpilišta.
I sve to nikada ne gubeći iz vida da je Bandića na čelo Zagreba doveo SDP, podržavao ga sve vrijeme, osim u polovici zadnjeg mandata, a na kraju mu pomogao da pobijedi i na ovim zadnjim izborima.
I na kraju, da se razumijemo, nisam ja protiv izgradnje kongresnog centra, žičare ili zgrade opere, objekata koji se uvijek grade u „mirnodopskim“ uvjetima, a Zagreb danas nije u mirnodopskim uvjetima već je u teškom „ratu“ s otpadom, a taj rat radi „delanja“ može završiti teškim porazom.“
Post je objavljen 16.07.2018. u 16:48 sati.