Pregled posta

SIR I ČIPKA, JEDAN PAŠKI GRAD, JEDNO MISTO, VIŠE SELA, I KOLUMNE IVANA GLIGORE

Nisam mogao ni sanjati da je moj vjerni čitatelj bloga Iskonski Pag i gospodin Ivan Gligora. Kako da ne zahvalim gospodinu Gligori što je moj blog dobio dimenziju više time što je jedan ugledni dnevni list, svojem piscu kolumne dozvolio da napiše jedan osvrt na blog koji se očigledno čita i koji ima svoju težinu. Htio sam regairati na pojedine tekstove koje je gospodin Gligora napisao, ali sam shvatio da je to njegov pogled na otočna zbivanja, poglavito ona iz njegovog Kolana, samo što je razlika u tome, što on ima kolumnu u dnevnom listu, a ja se trudim svojim blogom iskazati drugačije viđenje, ponekad i istih stvari.

Bez obzira što mi gospodin Gligora imputira da ne živim u Gradu Pagu, ja mu svojom osobnom iskaznicom i «krštenicom», mogu dokazati da sam rođen u Gradu, da sam živio u Gradu do svojeg odlaska na školovanje i da se trudim da svojim pisanjem mogu promovirati svoj rodni Grad. I to mi nitko ne može zabraniti niti će me u tome spriječiti, pa ni gospodin Gligora sa svojim «poučcima».

Gospodine Gligora, oni koji Vas loše izvještavaju o mom pisanju morali su Vam priopćiti da ja niti jednom rečenicom nisam vrijeđao Vas, niti Vašu osobnost, niti posao kojim se baviti. Štoviše, moje je bilo da najveći znamen Paga zaštitim na način kako autori glazbenog, likovnog ili bilo kojeg drugog djela štite svoj intelektualni rad. Kud sreće da mjerodavni u Gradu Pagu to isto tako štite. Vi ne radite Pašku čipku, nego Paški sir, a odgovor na Vaše insinuacije oko zaštite Paške čipke, dobili ste javno od Predsjednice Udruge paških čipkarica, gospođe Nede Oros. Očito da niste pročitali još jedan bitan post na blogu koji govori o tome.

Po mom sudu Vi očigledno ne razumijete ili ne želite razumjeti osnovnu stvar: jedan se otočki brend (kao ni inače bilo koji drugi) ne može reklamno obilježavati drugim (o tome također imate jedan post), tim više što su materijalno posve različiti, po načinu na koji nastaju, po tome koga predstavljaju (sirari, čipkarice). To je kao da na automobil jedne poznate marke stoji amblem neke druge marke i drugog proizvođača. To je kao da američki predsjednik Trump na zastavi njegove zemlje, uz one zvjezdice, doda i karakterističan znak Triglava, samo zato jer mu je gospođa supruga Slovenka. Ali to ne razumiju ni u Paškoj sirani, niti u Komunalijama. Nemam ništa protiv da na svoje kvalitetne i na svjetskoj razini nagrađivane sireve stavite sve svoje i ženine do devetog koljena, ali ČIPKA NA SIR NE IDE! I ni s čim me nećete u to razuvjeriti.

I prije nego me posvađate sa svim mojim dragim Kolanjcima, morati ću Vas razočarati u jednoj od mnogih Vaših insinuacija. Ja sam u rodnoj kući sestre Rozarije Gligora u Kolanu, kod njenoga brata barba Ivana bio kao kod svoje kuće. Njegov sin Vitomir bio je oženjen za pokojnu Biserku Paladina kćerku od našeg kuma Marka i njene matere Marije Likovice. Vitomir me je potaknuo da pomognem u osnivanju prvog VIS-a u Kolanu i skoro cijelo jedno ljeto sam boravio u Kolanu pomažući da ostvare svoj naum. Sa sestrom Zorkom od sestre Rozarije sam radio u sklopu riječke bolnice. Nije prošlo da me teta Zorka ne bi zvala da dođem na bolničku juhu. Znala je ona koliko je obožavam, a ujedno je bila i moja pacijentica, dolazila je na fizikalnu terapiju na odjelu na kojem radim.

Što se sestre Rozarije tiće, da su Vam savjetnici proučili i pročitali blog naišli bi na post: »In memoriam – sestra Rozarija Gligora», pročitajte ga gospodine koji nosite isto prezima kao ta časna sestra, pa da ste je još i štovali, tu jednu u nizu redovnica paškog benediktinskog samostana, kao Kolanjac i lokal patriota posvetili biste je jednu kolumnu. Ovako, Vi imate samo jednu sveticu kojoj vjerujete, a zove se sveta Kuna.
12.srpnja na otvaranju izložbe naše Jelice Batić u Pagu, neki nadobudni Pažani su mi skrenuli pozornost da bi se ja trebao kloniti Vas, jer Vi navodno radite dobro ovom otoku. Ja sam za to vrijeme razgovarao sa rođakom moje majke Šimom Fabijanićom-Telerom koji mi je pričao o svojoj sestri Branki, o njenom zdravlju. Siguran sam da znate da je ona kolanjska nevista. Gospodine Gligora dio obitelji moje majke živi u Kolanu.

Foto:Valter Maričević

I za kraj gospodine Gligora ne razumijem što to znači: «mašala», niti su meni Srbi braća, pa tako ne znam niti želim znati značenje riječi «sitnosopstvenik». Pročitajte pomno ovaj post, vidjeti ćete da sam još u toj Vašoj jednoj od prvih kolumni primjetio gdje naginjete. I hvala Vam što ste mi dodjeli pridjev malograđanin, tu riječ razumijem. Vi nažalost niste ni šejanin, i neću se poslužiti nekim drugim epitetom da ne poništim svoju «infantilnost» i svoje dostojanstvo. Moje 37. godina služenja ljudima mi to ne dopušta. Volio bih da mi skrente pozornost u kojem sam ja to postu ikome prijetio. Život je predragocijen da bi ga se potrošilo mrzeći druge. Nije to moj stil. U konačnici imam pravo po Zakonu o informiranju i na demanti Vaših objeda. Ali, čemu to kada se ovaj blog čita više od te Vaše kolumne. Molim svoje cijenjene pratioce da prije nego pročitaju moj odgovor na kolumnu gospodina Gligore, pročitaju u Zadarskom listu tekst: »Dva paška grada i dva mista» kako bi mogli donijeti svoj sud o napisanom.

Ovo je bila moja reakcija na jednu Vašu kolumnu, a ja ću spremljeni odgovor kojeg sam napisao 29. listopada 2017. objaviti sada nakon što ste me javno prozvali, pa neka naši dragi otočani i svi oni koji rado čitaju moj blog, procjene tko kako prilazi određenoj tematici, obzirom da se Iskonski Pag čita više od kolumni u Zadarskom Listu.

U Zadarskom Listu od rujna mjeseca 2017. g. čitam kolumnu gospodina Gligore koja se i naziva "Gligorin poučak". Kolumna (poučak) me potaklo na mnoga razmišljanja, jedno od tih je da se na tekst kolumne (poučka) može iskazati i drugačije mišljenje. Zato me na ovaj post potaknuo jedan od poučka Ivana Gligore u spomenutoj kolumni: "Dva paška grada i dva mista" od 19.10.2017.

Prije nego sam uopće krenuo sa pisanjem ovog posta, duboko sam promislio da li vrijedi reagirati na navedeni tekst, jer nisam mogao razaznati da li je on napisan kao provokacija ili kao podilaženje ili je napisan sa razlogom kako bi nas gospodin Gligora upozorio da su ljudi na otoku u zavisti jedni prema drugima, od demokratskih promjena u Hrvatskoj, kada su se otvorila vrata svima na otoku prema napredku, kao da žali za nekim drugim vremenima, pa nas treba svesti na jedno, da svi jednako mislimo i da svi pušemo u isti rog, (kolanjski) - "Gligorin" rog, klasično jednoumlje. Kolanjske, novaljske i povljanske secesionističke ambicije kako navodi gospodin Gligora u svom tekstu, trebalo bi držati pod kontrolom, a Pažane i stanovnike Grada Paga svrstava u drugi ešalon stanovnika otoka Paga. Gospodin Gligora time je došao do spoznaje da između otočkih mjesta postoji zavist, to bi onda značilo, da nadijevanje nadimka "šejani" kojeg Pažanima podmeće gospodin Gligora, proizilazi iz ruganja i vrijeđanja zbog vidljivog napredka, poglavito gospodarskih, te u turizmu, pojedinih sela ili mista, kojima navodno Pažani i stanovnici Grada Paga, ostale ljude na otoku drže za manje vrijedne.
Selo je jedno od tri vrste ljudskih naselja. Pripada osnovnom obliku teritorijalne, socijalne i gospodarske organizacije stanovništva koje se bavi poljoprivredom, tako nam govori definicija.
Selo je naziv za svako naselje s manjim brojem stanovnika. Pored grada, selo se može označiti kao naselje u kojem je zastupljeno samo jedno zanimanje, jedna gospodarska grana i to prvenstveno poljoprivreda. Tradicionalno, selo je zajednica zemljoradničkih, stočarskih i mješovitih domaćinstava na određenom području, pri čemu su ta domaćinstva povezana radnim, socijalnim i gospodarskim vezama.
Stanovnici sela se nazivaju seljacima ili seljanima. Riječ seljak ipak najčešće označava osobu koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom.
Stoga u svojim gramatičkim nepravilnostima i nepismenosti, u svom paškom idiomu, Pažani za seljaka upotrebljavaju izraz "šejani" bez namjere da se nekoga uvrijedi.

Profesor Nikola Crnković povjesničar iz Novalje, je u svom intervjuu u Novom Listu od 1. ožujka 1993. novinaru Ivi Palčiću, vezano o novom teritorijalnom ustroju koji se odnosi na grad kao jedinicu lokalne samouprave i uprave, kada je Gradu Pagu oduzet status grada, na postavljeno pitanje: "Pojasnite pobliže slučaj grada Paga", odgovorio sljedeće:
"Nema nikakve dvojbe da je Pag zaista grad. Mogli bismo pače reći onoj gospodi koja ne znaju što je grad, a što selo, neka dođu na ovaj otok pa će naučiti to razlikovati. Pag je građen kao grad, kao jedinstven urbani organizam koga su skladno ukomponirani svi sastojci potrebiti cjelini srednjovjekovnoga municipija. Ravno prije 550 godina počela je njegova planska izgradnja po nacrtu Jurja Dalmatinca. Od svih gradova na našoj obali koji su imali svoju općinsku samoupravu, jedino je on projektiran i izgrađen kao jedinstven urbani ansambl sa svim sadržajima koji su naselju takvoga ranga i takve vrsti potrebni."

Pašku zatvorenost i podcjenjivanje koju navodi gospodin Gligora, dokazujem činjenicom da u Gradu Pagu izumiru neka paška vjekovna prezimena. U Gradu Pagu je trenutno nekoliko prezimena koji su na izdisaju.
Mnoga nova prezimena u Gradu Pagu su zamijenila stara paška prezimena i time postala sastavni dio Grada Paga: Barbir, Dobrijević, Dunđer, Galić, Gubić, Herceg, Holubec, Ivančin, Jajić, Majić, Omazić, Orešković, Oros, Persola, Prtenjača, Pedišić, Peko, Rako, Skakelja, Smolčić, Uljančić, Ušljebrka, Vukojević, Vragović, Vukadin, Želehovski.
Ovdje sigurno nisu nabrojena sva prezimena koja su u međuvremenu upotpunila demografsku sliku Grada. Namjerno sam izostavio otočka prezimena, samo iz razloga da priupitam gospodina Gligoru, da li bi mogao nabrojati koliko je to novih prezimena u njegovom Kolanu koji je za razliku od Grada Paga otvoren za svaki vid napredka.
Postavši paški zet, tim činom gospodin Gligora je uzeo sebi za pravo svojatati sve što je iz Grada Paga. Sve što je paško-gradsko. Pa bez suglasnosti Udruge paških čipkarica koristiti pašku čipku kao obilježje na svojim sirevima, samo zato što mu supruga zna šiti pašku čipku.
Kako bi bilo lijepo da za vrijeme trajanja Festivala čipke u Gradu Pagu kada Pažani ne znaju raditi sir, gospodin Gligora kao «mišćanski» tajkun nazoči istom sa svojim sirevima, pa bi se barem tom gestom odužio čipkaricama, a tako ujedno reklamirao svoje sireve na kojima lijepi to znamenje. Ipak je to Međunarodni festival čipke i nematerijalna kulturna baština koju je zaštitio UNESC-o.

Nije nimalo lijepo Pažanima govoriti o nepismenosti kada je Grad Pag kako i sam navodi gospodin Gligora, podario hrvatskom narodu tvorca prve gramatike hrvatskog jezika, Bartola Kašića. Gospodin Gligora nam poručuje da nismo pravi sljedbenici oca hrvatskog jezika, nego eto pričamo nekim svojim jezikom u kojem čak ni padaže ne poznajemo.
Svim ostalim žiteljima mjesta na otoku koje gospodin Gligora navodi želim svako dobro u nastojanju boljeg življenja. Veselim se svakom njihovom napredku, njihovom blagostanju, bez obzira na govorne razlike.
Svakako da i Kolanjcima želim svako dobro. Pa u Kolanu sam kod kuma Marka Paladine dolazio kao u svoju kuću. Nikada u toj kući nisam čuo priče koje sada prepričava gospodin Gligora, niti sam osjetio bilo koji prezir, zato što sam ja iz grada, a oni sa sela.

Branko Barbir je u intervjuu Radio Dalmaciji 12. kolovoza 2014. prilikom izlaska albuma klape "Sol" koji se zove "Dota" poručio: "Kad spomenemo riječ dota uvijek mislimo na čipke, koltre, rakamane lancune i antimele koje i danas usnulo leže u starim škrinjama i po ladicama izlizanih komoda, a koje su naše bake i prabake nosile u kuću u koju bi se udale. Naša dota govori o jednoj drugoj vrsti dote, one koju su nam kao najvrijedniji dar ostavili naši stari – o ljubavi prema rodnome kraju i ljepoti u kojoj živimo, o življenju koji se temelji na poštenju, čuvanju čistog obraza i na kršćanskin kripostima."
Povijest ne počinje od nas, niti završava sa nama ali ničim nismo ovlašteni da mijenjamo i krojimo povijest po svojoj želji.
Ako je gospodin Gligora na ženinoj doti gradio stav o šejanima zasigurno je naišao na poruku Branka Barbira, o čuvanju čistog obraza.

Novinarka Novog Lista Jagoda Vukušić u svojoj reportaži o Gradu Pagu 1.rujna 1992. godine je zapisala: "U gradu Pagu žive majušne lastavice imenom chiope. Žive još samo u Hvaru i Dubrovniku. Njihova je domovina Grad. Pa ma što ljudi o njima i gradovima mislili."



Post je objavljen 15.07.2018. u 14:35 sati.