Ako se pitate čemu ovaj montipajtonovski uvod = za razliku od moje uobičajene prakse preporučanja kvalitetnog štiva, ovo je moje upozorenje na knjigu čitanje koje je, nažalost, čisti gubitak vremena.
Ipak, srećom, roman je vrlo kratak, cca 2 sata (besplodnog) čitanja.
Dok je prvi roman Dražena Ilinčića "Berlinski ručnik" još imao rezona, i bio zanimljiv, što zbog u nas rijetko obrađivane teme, što zbog autorovog pristupa temi, knjiga priča ("Najkraće priče") koja je uslijedila bila je vrlo blijeda, nezanimljiva, s nešto šarma tek u rijetkim pričama, a roman "Posljednji korak" već je bio potpuni promašaj obilato natopljen narcisoidnošću.
No novim romanom (vidi sliku) autor je uspio čak i to nadmašiti i otkliziti u totalni EGOTRIP, u apsolutnu narcisoidnost bez trunke autoironičnog odmaka.
Autor će vjerojatno reći da autoironije ne nedostaje, a moj bi odgovor bio "da, ako mislite na onu neuspjelu".
Unatoč tome što se zaista radi o bezvezariji, o literarnoj erupciji taštine, o autorovom dizanju spomenika samome sebi, svjestan sam da mu zapravo radim uslugu, jer bi ovo moglo povećati čitanost romana i čitatelje nagnati da pohrle provjeravati je li roman uistinu toliko loš.
Nemojte reći da vas nisam upozorio.
Inače, razlog zbog kojeg izlazim s ovim je taj što je ovo knjiga koja će sigurno privući pozornost medija jer ju potpisuje javna osoba koja je roman utemeljila na činjenicama iz svog (profesionalnog) života, a to je kombinacija od koje medijima sline cure.
Pa će umjesto da medijski prostor i vrijeme budu posvećeni knjigama koje to svojom vrijednošću zaslužuju, medijsko vrijeme i prostor biti utrošeni na OVO, na ovaj surogat književnosti, a sve zbog izvanknjiževnih razloga.