Nekoć sam bila zaljubljena u tebe. Bila je to ljubav neminovna po svojoj prirodi, nimalo slaba, i nimalo prolazna. Bila sam mlada i svježa, jetka i nježna, i sva nekako…. Potrebita. Ako je ikada itko zamislio ljubav koja je čista kao suza, moja ljubav je bila takva. Mislila sam na tebe u svakom trenutku svog života, ujutro kad su mi snovi otvarali kapke, i noćima, kad su me držali budnom. Bila je to velika ljubav. Imala je osjet sudbine na jeziku. Ljubav djevojčice u nestajanju, ljubav žene u nastajanju. Bila je nektar kojima sam hranila želje i žaljenja, svjetlo kojim sam sebe sebi ukazivala. I digla me. I spustila. Htjela sam da me odnese, ali nikada to nije učinila. Jer je bila stvarna. Jer je bila svrhovita. I više od svega, jer mi se davala. A meni se nitko nikada nije davao do kraja.
I čudan je ovaj tren u kojem sam zapela, bez riječi i odgovora, samo da bih se vratila tom osjećaju kojeg sam s tobom imala. Kao da nisam to što jesam, nego netko drugi sa tuđim riječima, sa tuđim mislima, sa tuđim osjećajima. I sjetila sam se mrtvih, kao što se često sjetim pa ih otjeram. Između ostalog, i jedne male, sulude, nedoživljene, nedorečene. I ti mrtvi su se ubili, u biti. Dok sam ih ja racionalno gledala da to čine. Dok sam poštivala njihov izbor. Dok sam te potiho i svim srcem voljela znajući da to nikada, baš nikada neću biti ja. Al eto, i ovo sam ja. Bez čuđenja. Više te ne volim. Odrasla sam, valjda. I ti si običan i pun grešaka. More je srebrno, noć je plava, ja sam opet ona koja te još nije srela. Vrijeme ide, čovjek korača u krugovima. Ja sam ovdje doma. I nije strašno, niti najmanje, i opet sam dijete trenutka. Mog trenutka.
Post je objavljen 09.07.2018. u 22:27 sati.