Sad sam već u godinama da mogu reći kako nešto radim 20 godina. Ili još gore, kako sam nešto radila prije 20 godina.
Nisam stara, navodno, ali nekako sam odrasla, a ne znam točno kako se i zašto to dogodilo.
Jedna od stvari koje sam radila prije 20 godina, a koje se živo sjećam, je gledanje Buffy.
Druga je slušanje The Goo Goo Dolls.
Punk rokeri iz radničkog Buffalla živjeli su siromašno a svirali brzo i žestoko godinama. Za njih je znalo, kako kažu, 400 ljudi u svakom gradu u kojem su održavali koncerte. Onda su, na pragu tridesetih, snimili jednu laganu stvar, Name, koja je došla na top liste.
Punk rock fanovi viknuli su "prodali su se!" i prekrižili ih.
Warner Bros., izdavačka kuća, im je govorio "Dečki, izdržite još malo, za koju godinu ste slavni."
I to se fakat desilo. Snimili su još jednu laganicu, za filmski soundtrack i ona je pomela sve pred sobom - Iris iz Grada anđela.
U Kristovim godinama od heroja ulice postali su heroji cijele zemlje.
Album se prodao, svirali su više nego ikad. Njihov izgled se nije promijenio, ali žene koje su im se nabacivale počele su izgledati sve bolje.
Odlučili su da su ostarili i da moraju malo usporiti zvuk jer su punk rockali dovoljno i otišli u mainstream iliti soft rock, power pop, anthem rock ili kako se već zovu te stvari.
Još nešto punk rock fanova viknuli su "prodali su se!" i prekrižili ih. Djevojke diljem svijeta su vrištale.
Čula sam Iris, pa otkrila sve one prijašnje albume, divno energične, sa sjajnim riječima koje sam htjela nositi na majicama i gledati na zidovima.
(htjela sam tu nešto zalijepiti od toga, ali u retrospektivi, ima toliko pjesama koje su dobre i zaokružene, sastavljene od sasvim običnih stvari pa citiranje nema smisla - kumulativan efekt je tu vrlo bitan za onaj osjećaj kad te riječi pjesme slože na pod krošeom. treba ih jednostavno čuti cijele. ali ima i par stvari u žanru mladenačkog bunta koje se uvijek mogu citirat uokolo
A television war between the cynics and the saints
Flip the dial and that's whose side you're on
A-sleeping on the White House lawn ain't never changed a thing
Just look at all the washed out Hippie dreams
And it's falling all around us
Is this some kind of joke they're trying to pull on us? )
Visila sam noćima na njihovom siteu, na kojem je bio message board, i u chatovima na kojima sam pričala s fanovima, uglavnom iz Amerike. Bila sam na mailing listi s 15ak ženskica, samo nas dvije iz Europe. Imale smo tu sreću da je jedna od žena s liste radila u Warneru i viđala ih po zgradi. Jedne godine dobila sam friško izašlu kompilaciju i potpisani set list i skoro umrla od sreće.
(Gdje li je danas, vrag ga odnio??)
Izdali su još dva albuma koji su se prodali u zlatnoj nakladi, Gutterflower i Let love in, a ja sam odlutala.
Poženili su se, dobili djecu, prestali piti, otpustili bubnjara s kojim su su se proslavili (e, to me baš pogodilo kad sam čula), ponovo završili na onom kraćem dijelu krivulje, s manje prodanih albuma i manjim koncertima, i sad se ponovo izmišljaju.
Ove godine slave 20 godina od Dizzy up the girl, albuma kojeg su svi primijetili, pa će ga cijelog svirati na turneji.
Ljudi mojih godina i stariji, oni od 50+, koliko bend sada ima, kolektivno su viknuli "Isuseibože, prošlo je 20 godina!!" (Strašna stvar je da ja sad imam godina koliko su oni imali tada kad sam ih slušala.)
Držeći se za glavu u nevjerici poslušali smo opet bend zbog kojeg nekoć nismo spavali. I stare stvari drže vodu, sjajne su.
Mnogi su rekli: "Joj, šteta što su tako usporili, al ok je."
Počeli su kupovati karte za koncerte.
Potražih ih na You Tubeu, jer mi je s godinama stavljanje CDa u liniju postalo egzotično, a stavljanje slušalica u laptop bliskije, i padoh u rupu 90s rocka iz koje se nisam mogla izvući satima. Bilo je raznih sranja u 90ima, ali rock je stvarno bio dobar, sad to vidim, baš kao što mi je netko nedavno rekao i prosvijetlio me.
Možda bi trebalo skočiti na koncert.
Post je objavljen 03.07.2018. u 13:46 sati.