Obavio sam i razgovor sa psihologom. Muškarac sa razvodom iza sebe, a i poznanik iz druge ruke, tako da dosta dobar odabir što se mene tiče.
Na kraju nismo toliko ni pričali o meni, već više o ženi i njenim potencijalnim razlozima i kako da se ja nosim s time. I naravno, kako učiniti da djeca trpe minimalnu štetu. Na kraju sam ga naravno i pitao kako je on to u svom konkretnom privatnom slučaju riješio, i to je bilo korisno.
Zapravo mi je razjasnio neke stvari o mojoj ženi, koje sam ja ustvari i znao, samo nisam nikad razmišljao o njima na taj način. Potiskuješ ono što ti na neki način ne paše, a sad je izronilo. Neću ovdje napisati što je to izronilo ali čovjek je bio u pravu 100%.
Bilo mi je puno lakše nakon razgovora sa njim. Uvijek je lakše kad shvatiš zašto se stvari događaju tako kako se događaju, a pogotovo ako nemaš puno načina da na njih utječeš.
Dan kasnije našao sam se i sa poznanicom, relativno neutralnom osobom, da i sa njom prokomentiram situaciju. Njoj se nije dopalo da je psiholog analizirao osobu bez njene prisutnosti, što vjerojatno stoji sa nekog strogo profesionalnog gledišta. Ali sa ljudskog gledišta: pomogao mi je da shvatim i olakšao mi je patnju, i to je dovoljno da zanemarim ovaj eventualni propust. Apsolutna istina ionako ne postoji niti je možemo saznati. Postoje samo naše subjektivne istine, a u ovom slučaju ja tražim svoju.
Post je objavljen 28.06.2018. u 23:29 sati.