Alkemičari se danas smatraju pseudoznanstvenicima i šarlatanima, no prije nekoliko stoljeća bilo je drugačije, i njihov je rad bio tada tretiran kao službena znanost. Oni su praktički utrli put modernoj kemiji, kao i znanstvenoj medicini. Alkemičari 16. i 17. stoljeća u svojem su radu koristili eksperimentalnu metodu, razvili su mnoge eksperimentalne tehnike, te iznašli razne vrste lijekova i drugih kemijskih sastojaka. Među onima, koji su se bavili alkemijom, kao značajna imena znanosti općenito mogu se navesti liječnik Paracelsus, kemičar Robert Boyle, te fizičar Isaaac Newton.
Kao jedan od glavnih ciljeva alkemije navodi su pretvaranje olova (odnosno nižih elemenata) u zlato. Kod većine alkemičara (a neki su među njima doista bili šarlatani) glavni je cilj bio pronaći metodu, kojom bi se obogatili, pretvarajući olovo u zlato. Neki su od poznatih alkemičara tvrdili, poput Van Helmonta i Helvetiusa, da su u tome odista i uspjeli. No, pošto se radi o tekstovima punim simboličkog i slikovitog jezika (živa, sumpor, 'živo srebro', 'kamen filozofa') nemoguće je ustvrditi što su to točno i na koji način iznašli navedeni alkemičari.
Stari alkemičari nisu znali da su olovo i zlato različiti kemijski elementi, još je uvijek trebalo proći stotine godina do pronalaska periodične tablice elemenata. No, sa usponom moderne atomske fizike u 20. stoljeću i njihov san postao je stvarnost – dakle, doista su se počeli, u laboratorijima, u pokusima na nuklearnim reaktorima i ubrzivačima čestica stvarati novi elementi. U nuklearnim reaktorima moguće je iz atoma uranija dobiti druge elemente – ksenon i stroncij. U eksperimentalnim fuzijskim reaktorima moguće je od teških izotopa vodika dobiti helij.
Malo je poznato, da su znanstvenici još dalekih 70tih i 80tih godina uspjeli dobiti ono što su htjeli alkemičari. Prvi su, i to slučajno, u ovome uspjeli Sovjetski fizičari (1972. godine), kada su u nuklearnom postrojenju pokraj Bajkalskog jezera pri izvođenju drugih eksperimenata, otkrili kako je olovni štit eksperimentalnog reaktora promijenio boju (u zlatnu). Amerikanci su, sa druge strane, izvodili ciljane eksperimente u ovom pravcu, te su 1980. godine u laboratoriji LBNL u Kaliforniji uspjeli proizvesti veoma male količine zlata iz elementa bizmut, koji ima atomski broj 83 (olovo ima 82). Isti bi proces mogao poslužiti i za pretvaranje upravo olova u zlato, no bizmut su smatrali boljim, pošto ima svega jedan stabilan izotop. Bilo je jednostavno tehnički lakše i izvodljivije koristiti bizmut umjesto olova, koji ima 4 stabilna izotopa.
Istraživači su uspjeli u ubrzivaču čestica (u kojem je bio izveden eksperiment) pronaći transmutirane atome, kojima su iz jezgara bila izbačena četiri protona (dakle zlato ima atomski broj 79, četiri manje od bizmuta). Zajedno sa protonima bilo je izbačeno i nešto neutrona (dakle kao rezultat dobili su nekoliko različitih izotopa radioaktivnog zlata). Dobiveno zlato, odnosno izotopi, imali su brojeve između 190 i 199. Tako su istraživači bili izvijestili u „Physical Review C“, u broju iz ožujka 1981. godine.
Jasno, da se radilo o supermaloj količini dobivenog radiaktivnog zlata – no eksperiment je uspio. Zbog čega se ovaj eksperiment nije počeo praktično koristiti jesu njegovi veliki troškovi. Proizvedene količine su male, gotovo zanemarive u usporedbi sa uloženom energijom, novcem itd. Bila je procjena, da bi bilo potrebno preko trilion dolara da bi se proizvela unca zlata (28,3 grama). U ono vrijeme, unca zlata na tržištu je vrijedila nekih 560 dolara
Post je objavljen 27.06.2018. u 16:00 sati.